Često mi se jave kolege ili polaznici mojih edukacija kako bi mi prijavili korištenje neke moje izjave, primjera, materijala i slično u radu nekog drugog stručnjaka/inje. Budu vidno uzrujani i razočarani da kako je to moguće, jesu li me pitali, da li ja to znam itd.
Uvijek se tu postavi pitanje: „Što ćeš sada učiniti?“
Moje odgovor je gotov uvijek isti: „Apsolutno ništa!“
Naime, moj stav je da kako sve što pišem i govorim radim sa svrhom upravo kako bi drugi učili, a i ja zajedno s njima.
I ja učim od drugih, i mene drugi stručnjaci i razne situacije iz prakse inspiriraju. Istina, bilo bi lijepo koji puta navesti i izvor inspiracije, zahvaliti se i slično, ali… To vam je sve na kraju tako nevažno.
To sve neće umanjiti našu vrijednost. Znate li zašto? Zato što smo upravo MI naša najveća vrijednost!
Nas ne čine samo izgovorene riječi ili metode koje koristimo. Mi smo cjelina. Moja prezentacija ima moj potpis u načinu kako ju predstavim. U mom tonu glasa, u dodatnoj priči koje sam se sjetila baš u tom trenutku kao i u odgovorima na pitanja ili komentare koje su iznijeli sudionici edukacije ili savjetovanja.
Svako od nas ima svoj potpis osobnosti. Prema mom mišljenju, on je autentičan kao otisak prsta. Taj potpis predstavlja sve ono što volimo i ono što manje volimo, ono što je nama važno, naše znanje i iskustvo koje nam nitko ne može oduzeti, ili bolje rečeno, sigurno ne oni koji nas kopiraju ili imitiraju.
Mnogi će reći kako je važno zaštiti svoju ideju, proizvod ili uslugu. Da, slažem se. No, kopije su neizbježne, a vrijeme nam je previše dragocjeno da bismo se natezali sa kopirantima i fulirantima. Za to vrijeme možemo krenuti dalje i osmisliti nešto novo.
Jedan moj kolega u našim raspravama i promišljanjima često izgovara svoju omiljenu podsjetnik rečenicu. „Život je igra!“ kaže on. „Ne zaboravi na to dok se brineš zbog drugih i njihovih postupaka.“
Upravo tako, i zato umjesto ljutnje ja najčešće primim nalivpero u ruku ili sjednem za laptop i napišem novu priču. Umjesto svađe idem ka tome da poslužim novu ideju. Ljudi koji rade, ljudi koji stvaraju puni su ideja. Imaju puno više ideja i želja nego što ih stižu ostvariti. To je ljepota stvaranja i osobita ljepota rada s ljudima.
Kad vas i naljute i umore, vi imate ideju što napraviti drugačije. Kada slavite uspjeh i dalje imate ideju što možete još bolje sljedeći puta. Pa makar da zadivite sebe.
Živjeli originali!
Poruke ove priče su:
Odlučite stvarati i ideje će same doći.
Tuđu ideju teže je provesti u djelo nego vlastitu.
Vaša ideja vas potiče, tuđa vam stvara osjećaj nelagode.
Tema naredne priče je „A tko vam je to radio?“. Pitanje koje je najčešće apsolutno nevažno, ali otvara temu i prostor za razgovor. Najčešće se još nafilamo gomilom nepotrebnih informacija i stvorimo tenziju. Zadovoljili smo samo kratku trač potrebu i što onda?
Čitamo se za tjedan dana!