Nadovezujući se na prethodno objavljenu priču Naočigled nevažni koraci koji čine razliku, a koja govori o standardima koje sami kreiramo dijelim s vama svojevrsni nastavak i primjer još jedne situacije iz prakse.
Moja uloga konzultantice u većini razvojnih projekata uključuje razvoj programa edukacije, izgradnje kapaciteta i provedbu istih. Često sam također u ulozi onoga tko formira i priprema timove stručnjaka koji će provesti edukaciju. Divan posao koji i svaki posao ima svoj #ALI.
To ALI vezano je uz ulogu osoba koje predstavljaju naručitelja posla. U mom slučaju to su najčešće službenici u državnoj ili javnoj upravi, Europskoj komisiji, predstavnici donatorskih institucija i osobe zadužene za poslove organiziranja edukacije u tvrtki/korporaciji.
Polazišna osnova oko toga zašto treba #edukacija i što se želi postići istom nam je gotovo uvijek ista. Oko toga se bez problema razumijemo i u većini slučajeva slažemo.
Ono oko čega uvijek pregovaramo je način na koji se edukacija treba provesti.
Tada dolazimo u situaciju u kojoj vodimo razgovore kako je bolje (i jeftinije) sve organizirati tako da traje što kraće. U praksi to znači, po mogućnosti jedan dan. Da se ne izostaje puno s posla.
Sljedeće što slijedi je popis svega što im (polaznicima edukacije) treba reći/prenijeti u tom ograničenom vremenu, ALI naravno i da se osigura #aktivno sudjelovanje polaznika edukacije kroz praktičan rad, mogućnost postavljanja pitanja i diskusije.
Obavezno se traži mogućnost postavljanja #pitanja, ALI naravno osobe iz institucije/organizacije koje u stvari mogu dati službene odgovore na očekivana i česta pitanja i nedoumice vrlo vjerojatno neće biti prisutne.
U ovom trenutku predlažem prisjetiti se zašto smo mi u stvari angažirani. Naravno, duboki udah, usputni komentar kako se ništa ne mijenja i preokretanje očima se podrazumijeva.
Iz mog iskustva to je sljedeće:
Oni koji su nas angažirali smatraju kako to nije njihov posao, i zato smo mi tu.
Ovaj #podsjetnik pomaže mi vratiti se na početak svaki put kada uđem u situaciju u kojoj već počinjem #komunicirati: „Dobro, ukoliko je to ono što vi želite…“.
Sve u svemu možemo raditi na ovaj način, a možemo i vratiti se na priču o (našim) standardima procesa edukacije.
Krećem od toga da je potrebno razjasniti da li je naziv edukacije prikladan jer je na primjer, prema standardima edukacije ovo što se traži #seminar i svakako nije #radionica.
Zatim predstavim što možemo postići jednom, a što drugom #metodom.
Priču nastavljam o veličini grupe, trajanju i onime što je komunicirano sa mnom kao #potreba ili što sam ja utvrdila kao potrebu ukoliko sam bila zadužena za procjenu istih.
#Pojašnjavanje umjesto uvjeravanja je ključan trenutak konačnog dogovora. Pojašnjavanje otvara prostor za daljnji #dogovor.
Važno je u tom #procesu:
Kontrolirati #emocije i izbjegavati ponašanje kao da nas je ova situacija uvrijedila.
Neutralnim, smirenim tonom pojasniti razlike, prednosti i nedostatke te koji su očekivani ishodi svakog pristupa.
Biti spreman/na da se naš željeni koncept ipak neće prihvatiti.
Imati na umu da osoba s kojom komuniciramo možda nije konačni donositelj #odluke.
Komunikaciju dokumentirati u obliku kratke bilješke sa sastanka (može biti napisana i u obliku e-poruke).
Ukoliko je naša misija edukacija, izgradnja kapaciteta, tada je važno da ulogu #stručnjaka, facilitatora, trenera, konzultanta ne napuštamo prije nego li smo i samu edukaciju započeli.
Svaku poslovnu situaciju možemo gledati kao priliku za #učenje i #podučavanje. Na taj način će biti lakše nama, našem egu, našim suradnicima i svakako naručitelju usluge edukacije.