Ima jedna istina o honoraru o kojoj se volim često šaliti, a to je da nam iznos honorara nikada nije dovoljan. Čak i onda kada pogodimo posao po cijeni iznad očekivane, kada je klijent pristao na cijenu odmah, uvijek se nakon nekog vremena pojavi onaj crvi koji te škaklja i propituje da li si mogla više.
To je gola istina svih nas! Netko će reći prokletstvo novca, a netko kako je to dio igre. Nas samih sa sobom, nas protiv vas, njih i tako u krug.
Smeta nas kada drugi komentiraju kako je nama lako i koliko zarađujemo, a onda i sami često upadnemo u tu zamku igranja financijskih savjetnika drugima.
Kalkuliranje zarada, troškova i maštanje što bih ja sa tvojim novcem.
Često se nađem u ovakvim razgovorima, pogotovo sa zaposlenicima klijenta koji naravno kao i svi misle da bi trebali biti plaćeni više. Oni često seciraju trošak moje usluge maštajući kako bi za iznos mog honorara kupili nove cipele, ili kako bi onda mogli ući u rizik investicije kupnje novog play stationa za klince i sl.
Volim takve razgovore jer ih doživljavam kao priliku da napokon pričamo o tome što uistinu uključuje taj moj trošak i zašto je to tako. Ponekad iz toga izađe jedna mala radionica vođena pitanjima:
- Tko je platio vašu dodatnu izobrazbu?
- Koliki je trošak vaših komunikacijskih usluga?
- Što kada vam se pokvari računalo, a sutra vam je rok za završetak posla?
- Zašto morate imati knjigovođu?
- Tko pokriva trošak puta za rad na terenu?
- Tko časti ručkom?
- Što ako sebi na isplatimo plaću na vrijeme?
- Kako živimo ukoliko nam honorar kasni mjesecima?
- Koliki je tvoj neto, a moj bruto?
Ovo posljednje pitanje me i dalje fascinira obzirom da je bez obzira na sve priče o novcu i dalje nepoznanica mnogima ne što je to bruto iznos već koji je to iznos. Na kraju ove naše male igre dođemo najčešće do toga da je moj bruto skoro kao tvoj neto. Razlika nije u tome koliko tko zarađuje i što si može kupiti već kako je odlučio vrijeme koje nam je količinski dato svima isto proživjeti na način koji želi.
Pokušajte primijeniti gornja pitanja kao smjernice u utvrđivanju svojih troškova kako biste izračunali koliko vam novca uistinu treba. Na taj uistinu iznos dodajte još malo. To malo neka bude za 1) mirovinu, 2) dane kada kasni honorar, 3) nove cipele.
Svi oni koji su zaposleni kod nekoga i žele izaći na tržište trebaju se poigrati ovom računicom. Zašto? Zato što iznos honorara koji uzimate dok ste državni ili javni službenik, stalno zaposleni u nekoj tvrtki i taj honorar vam je povremeni izlet u konzultantske vode, on tada uistinu jest dovoljan za kupnju dobrih cipela. No, u svijetu glamuroznog konzultantskog života, to će biti iznos jedne stavke troškova.
Poruke ove priče su:
1. Nastavite željeti više. Još je bolje ukoliko pretvorite želje u akcije.
2. Sloboda i sigurnost – svaka ima svoju cijenu.
3. Financijske savjete često dijele ljudi u dobrim cipelama. No, i dobre ciple znaju stvoriti žulj.
4. Honorar na postojeću plaću vam se danas čini kao super pogodba. Sve dok ne izgubite plaću.
Tema naredne priče je „Nikad nije do sustava, uvijek je do ljudi“. Od kada sam izgovorila ovu rečenicu stalno nailazim upravo na ove situacije. Događa li se da veliki sustav napravi iznimku? Kako je moguće da u okviru istog sustava za isti tip posla dobijete različiti obračun honorara?
Čitamo se za tjedan dana!