Moj prvi posao u Lici

Prigodna priča za trenutnu situaciju u Lici povodom otkrića (ne)legalno odloženog otpada i organiziranje građana kako bi upozorili širu javnost o situaciji u kako smo vjerovali, zaštićenom dijelu prirode Lijepe naše.

Priča je ovo sa dugim stažem. Iz vremena kad sam imala 25 godina i radila na mom prvom poslu u međunarodnoj organizaciji, Regionalnom centru zaštite okoliša za Srednju i Istočnu Europu – REC.

Angažirana sam u Uredu REC-a za Hrvatsku kao Asistentica koja je imala zadatak razviti jedan trening program. Kao i svi projekti REC-a prvo se razvijao jedan opći program kojeg se onda prilagođavalo svakoj zemlji u skladu sa zakonodavstvom i prilikama. Trening su uvijek pratili i mali grantovi, suradnja sa nacionalnim institucijama te povezivanje na međunarodnoj razini.

Trening program na kojem sam radila nosio je naziv „Sudjelovanje javnosti u donošenju odluka o zaštiti okoliša“. Pripremala sam ga u suradnji s pravnicom koja je imala zadatak pojednostaviti zakonske odredbe i primjere iz praske kako bi ih ja mogla pretočiti u trening materijale i oblikovati vježbe.

Naša ciljna grupa za provedbu ovog programa bili su predstavnici udruga što je uvijek šaroliko društvo koje uključuje od mladih aktivista, zaljubljenika u prirodu, građana koji žele napraviti nešto bolje za svoju zajednicu do profesionalaca u velikim organizacijama. Uvijek tu bude i netko tko je član udruge, ali radi u instituciji ili je poduzetnik, itd.

Lijepo se razvijala ta priča, na određeni način sama se nastavila graditi sa sve većim brojem edukacija, materijala i projekata.

A onda je došao poziv Ivane Laginje da jedan takav trening, malo pojednostavljen i usmjeren na lokalnu zajednicu održimo i u Lici. To je onaj trenutak u vašoj karijeri kada teorija susreće stvarnost.

Putovale smo mislim u Otočac. Autoputa nije bilo, snijeg je padao, negdje iza Karlovca pronašle smo automehaničara gdje su nam stavili lance. Put je bio takav da smo i s tim lancima na nekoliko mjesta proklizavale.

Organizacija treninga uključivala je puno susreta sa lokalnim ljudima na različitim pozicijama i ulogama. Naime, nije dovoljno samo najaviti i organizirati trening. U maloj zajednici vi morate proširiti vijest, pričati sa puno ljudi, popiti puno kava, rakije i ručati nekoliko puta dnevno.

• 

Vi dolazite s vašom percepcijom velikog grada u sredinu kojoj nije jasno zašto je vas uopće briga za njih. Jer, oni su naučili da nikoga nije briga.

Posjetile smo tada ljude koji su živjeli u malim zaseocima u okolici, u šumi, živeći onu našu romantičnu priču iz gradske perspektive.

Tada sam prvi put slušala priču o prolivenom mlijeku jer zbog zaleđenosti puteva nitko nije došao po isto. O odlasku stanovništva. O nemanju perspektive.

Na početak te naše radionice došlo je malo ljudi. Tako to većinom bude u manjim sredinama. Došli su oni s kojima već surađujemo. Oni koji žele nešto promijeniti, a moraju naći strpljenje da se to dogodi u skladu sa dinamikom koju određuje zajednica. A Lika je baš bila mjesto u kojoj je sve išlo sporije.

No, vi imate vaš program, posao kreće, a kroz dan polako dolaze ljudi. Svratiti da vide što se događa, o čemu to pričamo, vidjeti tko je sve došao, pridružiti se ručku.

Na kraju priče, mi se vraćamo u naš veliki grad. Pokušavamo prenijeti doživljaje i ideje što treba dalje onima koji imaju više utjecaja od nas. Onima koji imaju pristup resursima. Naravno da sve ostaje samo na priči. Život ide dalje, nama brže, njima sporije.

I onda se dogodi ekocid, građani se organiziraju s treningom i bez njega. Jer sada više nema vremena za trening, sada smo već u stisci s vremenom i za akciju.

Sudjelovanje građana u donošenju odluka kod nas je još uvijek slabo zastupljeno. Događa se većinom kao reakcija na odluku, a ne doprinos odluci. Puno je razloga tome, to je tema za neke daljnje priče. Važno je da se Lika budi i građani angažiraju. Bit će sigurno i novih radionica nastalih na kako naši političari kažu:  „Iskustvima koje treba sustavno i stručno analizirati kako bismo ih u budućnosti spriječili da se ona više ne ponove“.