Kad bih ja imao toliko novaca!
Da je meni tvoja diploma!
Lako tebi kad ti radiš za dobru firmu!
Vjerujem da imate još ideja kako nastaviti ovaj niz izgovora zašto NE radimo ono što želimo ili još bolje zašto ne poduzimamo ništa vezano uz ono što želimo raditi.
Želimo promijeniti posao, ali neka ga, i ovaj nije tako loš. Ipak plaća stiže svaki mjesec. Želimo pokrenuti novi projekt, ali nikako da uopće provjerimo bavi li se već netko time i što radi. Želimo napraviti vlastitu web stranicu, ali evo nikako da nađem fotografa…
Naša tendencija opstruiranju samih sebe je svakodnevna i nevjerojatna je količina energije koju smo spremni uložiti u to da uvjerimo i sebe i druge zašto nešto ne možemo ili zašto ne sada.
Iz osobnog iskustva mogu reći kako osobno postavljanje prepreka ima veze sa strahom, i to ne samo strahom od izlaganja i neuspjeha već i strahom od uspjeha. Svaki put kad pomislimo kako je nešto van naše kontrole, ili točnije, sebe uvjerimo da mi nemamo kontrolu, mi sebi osiguravamo novu dozu izgovora zašto ne.
Prije dvije godine započela sam intenzivnije pisati priče i objave vezane uz osobni razvoj i razvojne projekte. Moj plan je bio za početak dijeliti doživljaje i moja razmišljanja, pokoji savjet i na taj način predstaviti se svijetu.
Pisanje je nešto u čemu sam dobra i što volim raditi. Pišem i objavljujem samo kad nešto imam za reći. Ne forsiram objave, osobito ukoliko se dogodi neki intenzivniji period u kojem ne stižem sve pripremiti kako treba.
U proteklih godinu dana imala sam dovoljno vremena za pisanje. Kao i svi, imala sam u stvari puno vremena za razne stvari za koje sam se uvijek žalila da ne stignem zbog posla, putovanja itd.
Taj period još uvijek traje i prilično je neizvjestan. Zabrinuti smo za budućnost, optimizam kako će i ovo proći polako posustaje i sve je teže naći načina pokrenuti se. No, izvjesno je i da nam čekanje kako bismo se pokrenuli također ne pomaže.
„Pratim redovno tvoje objave. Super su mi tvoje priče. Vidim da su se i ostali kolege pokrenuli. No, iskreno, vjerujem da je baš frustracija kada vidiš da je svega troje ljudi označilo da im se sviđa tvoja objava. Sigurno se onda pitaš čemu sav taj trud.“
Ovu rečenicu sam čula nekoliko puta unazad godinu dana. Čula sam ju od kolega koji čekaju, ali i poznanika koji smatraju kako bi napokon trebala pronaći „pošteni“ posao.
Nakon ovakvih razgovora obavezno zovem kolege koji sumanuto pišu i objavljuju, da vidim čime se hrane, koje vitamine oni uzimaju. Želim odmah pobiti ono „nemoj“ sa „radim, to je jedino što mogu u ovoj situaciji čekanja“.
„Usmjeri se na ono što imaš, a ne na ono što gubiš!“ citat je iz knjige „Žene koje kupuju cvijeće“ autorice Vanesse Montfort. Ta poruka gleda u mene svaki put kada podignem glavu od mog pisaćeg stola. Stoji na papiriću uokvirenim u cvijeće. Kao podsjetnik ohrabrenja da ne odustajem od onog što volim i u što vjerujem.
Godinu dana intenzivnog pisanja, objava, predstavljanja usluga koje pružam doživjelo je svoj vrhunac prije desetak dana.
Upiti za ponude stižu svakodnevno. Vrlo često sramežljivo pitajući da li uopće imam vremena baviti se njima uza sve što radim. Javljaju se pojedinci, organizacije i tvrtke koji su već pohađali moje edukacije ili su imali prilike već biti u kontaktu sa mnom, npr. tijekom monitoringa njihovog projekta i sl.
Javljaju se i osobe koje još nisam upoznala. Neki me prate na društvenim mrežama, a nekima je netko tko me prati preporučio da mi se jave. Najčešće svi oni nisu reagirali na moje objave, ALI su ih čitali!
Godina dana stvaranja i za neke nedovoljno priznanja. Godina dana ulaganja u ono što imam i onda, eto, proteklih deset dana rada po deset sati dnevno. Kako bih napisala ovaj blog počela sam radni dan u 7h. Kasnije neću stići. Napravila sam to zato jer to volim, zato jer smatram da je važno napisati i objaviti ovakvu priču i zato jer je to ono što imam.
Imam vrijeme, imam ideju i imam plan za akciju!
Želim vam uspješan radni dan!