Svaka blog rubrika koju pokrenem rezultat je velikog broja ideja koje su se akumulirale vremenom. U početku sam uvijek brinula da li ću imati dovoljno tema nakon prvih pet. Sada vam samo mogu potvrditi kako teme, kao i sve u poslu samo dolazi. Teme dolaze k meni, otkrivam ih u razgovorima s kolegama suradnicima i onima kojima sam mentorica. Naprosto, počeli smo više pričati, a ja nekako svaku temu okrenem u korist nove priče.
Za sada mi jako dobro ide povezivanje primjera poslovnih odnosa, osobito iz područja komunikacije s primjerima odgoja djece. Kad govorimo o uslugama, odnosu s klijentima i naplati, onda je tu apsolutni hit priča o tome što bi napravila moja frizerka.
Naravno, sve ove priče su priče mog iskustva. Nakupilo ih se u proteklih više od 20 godina. Sretna sam što ih nisam zaboravila jer su danas neizmjerni izvor inspiracija za učenje i dijeljenje iskustva.
Kako dočekati dobar angažman? Kako preživjeti frustraciju posla kojeg nismo dobili, a smatramo da je baš kao stvoren da ga mi odradimo? Koliko smo samo puta bili u toj situaciji? Koliko puta smo gledali kako oni, po našem mišljenju lošiji dobiju baš taj naš posao?
Evo jedne moje priče. Imala sam nekoliko ovakvih iskustava i zato svaki puta kada ne dobijem toliko željeni angažman namignem sebi znajući da ono pravo tek dolazi. Samo malo pričekaj, odvozi još koji kilometar i doći će još ljepši pejzaž.
Bila sam mlada, na početku karijere. Imala sam tek 25 godina. Do tada sam već prošla puno edukacija, imala odrađen jedan veliki projekt iza sebe u ulozi voditeljice projekta i značajan niz odrađenih programa edukacije (treninzi, radionice, facilitacije).
Ured jedne međunarodne organizacije u Zagrebu tražio je osobu koja ima iskustvo u kreiranju programa edukacije jer je pred njima bio posao osmisliti program, napisati priručnik i provesti niz treninga. Dosta velika i značajna priča koja je imala i regionalni karakter. Bio je to za njih početak velikih projekata i prilika da rade više na samostalnim projektima.
Osim što su odlučili angažirati na puni radni odnos osobu koja ima iskustva sa edukacijama i projektima, željeli su i da ta osoba radi kao zamjena za Voditeljicu ureda koja je upravo odlazila na porodiljni.
Natječaj je objavljen, a potrudili su se da do ljudi mog profila dođu informacije o ovoj dobroj prilici. Naime, obzirom da se ta organizacija bavi zaštitom okoliša, većina ljudi mog profila ne bi razmatrala tu priliku jer tada gotovo o zaštiti okoliša nisam znala ništa. Njima su upravo trebali ljudi sa svim drugim znanjima kako bi ojačali njihov tim.
Intervju baš nije dobro prošao. Njihov predstavnik iz središnjice je ipak inzistirao na znanjima iz područja zaštite okoliša i stoga ga je impresionirala osoba koja je do tada radila kao mladi aktivist i novinar u tom području.
Međutim, svjesni kako ta osoba nema potrebnih znanja za odraditi sve što im treba, odlučili su ponuditi posao i meni. Istina, na nižoj poziciji Asistentice i s tom, odabranom osobom kao Voditeljem ureda.
Prihvatila sam posao. Bez obzira na sve, osim prilike da imam novi angažman i to još puno radno vrijeme, i dalje ću imati priliku biti autorica jednog trening programa i provesti niz treninga te naravno ojačati moj životopis i radom u međunarodnoj organizaciji i kao trenerica.
Već pri prvom susretu ustanovili smo naravno da novo izabrani Voditelj ureda ne zna što je to projekt, a najviše ga je u to vrijeme mučila evaluacija, pa je dane provodio u čitanju stručne literature na tu temu.
Najvažnija lekcija do tada naučena je bila kako nije važno što znaš već da impresioniraš! Tu rečenicu stalno ponavljam kolegama, ponajviše kolegicama. Nema razglabanja da li ti to možeš ako to uistinu želiš. Nema propitivanja da li imaš dovoljno znanja jer najveći dio posla u stvari učiš kroz posao.
Nakon svega par mjeseci, ja sam dobila poziciju Voditeljice projekata, a za svaki održani trening dodatni honorar. Voditelj ureda i dalje je studirao svoj posao.
Bio je to mali ured, svega nekolicina zaposlenika te se naravno ta slaba karika jako osjećala na svim razinama. Ponajviše je bio problem za organizaciju kao takvu jer ih je ta osoba trebala predstavljati u suradnji s nacionalnim institucijama.
Voda je došla do grla. Bilo je vrijeme da najbolji kandidat dobije otkaz. Kako to biva u životu, mene je, ne biste vjerovali, da upravo mene, isti onaj šefonja koji me nije htio zaposliti, ovlastio da dam otkaz, tj. obavijestim o pozdravu onoga koji je meni bio formalno nadređeni.
Srećom, dan ranije naš Voditelj ureda nas je obavijestio kako je shvatio da želi više od rada na projektima u području zaštite okoliša i kako se stoga prijavio za rad u području razvoja ljudskih resursa. Rasturio je na psiho testu i razgovoru za naovi posao i već dobio dobru poziciju u novoj radnoj zajednici.
Jel se smijete sada? Pa zar to nije fenomenalno? Mi uistinu možemo sve što poželimo! Neki odmah, a neki malo pričekaju.
Godinu dana nakon mog neuspjelog intervjua, dobila sam i titulu, i plaću, ma sve. Procvala sam i ja i moja radna organizacija. Ljubav je cvala samo tako. Radili smo puno, sve više smo i zarađivali, pokretali nove projekte, počeli zapošljavati još ljudi…..
I onda, pola godine kasnije, ova mala vam je dobila nemoralnu ponudu. Samo ću vam reći jedno, duplo veća plaća!
Onaj šef iz glavnog ureda koji me nije odabrao na razgovoru za posao je pisao protestna pisma mom novom poslodavcu. Ljutnja nije dugo trajala. Znate li zašto? Zato što su me još trebali i zato što i danas, toliko godina kasnije još uvijek za tu organizaciju radim kao konzultantica.
Mogla sam se odmah okrenuti na peti i zahvaliti. No, ja sam odlučila ipak zagristi, ušetati i malo pričekati. Dati si vremena. Ako ne treba, ne guram se. Malo pričekam i opet dođem na red. Sjetite se kad kažete djeci kako nije bitno da su prvi riješili test u školi već da li su ga dobro riješili. Sjetite se kad vam frizerka kaže, budeš malo pričekala, malo je gužva i onda ju ti umiriš kako je sve u redu jer si odvojila vrijeme i da te pola sata neće spasiti. Ionako si došla na farbanje i trebaš odsjediti neko vrijeme….. Ne želimo da nam ona u žurbi priprema boju za kosu.
Poruke ove priče su:
Pravi poslovi i prilike su svuda oko nas. Ponekad je čekanje naša prednost kako bi dobili uvid, prilagodili se i onda zablistali.
Neki imaju više sreće, a neki su sretniji. Sreća je relativan pojam, isto vrijedi i za uspjeh.
To što nemamo vremena, samo znači da smo se loše organizirali. Imamo svo vrijeme ovoga svijeta.
Tema naredne priče je „Što kad vam ukradu ideju?“. Priča je inspirirana nedavnim događajem gdje je jedna polaznica programa edukacije preuzela kompletni koncept svog učitelja i danas ga prodaje kao svoj. Ja sam samo promatračica ove situacije. Svi mi smo doživjeli i stalno doživljavamo kopiranje našeg rada, pa hajde da podijelimo razmišljanja na temu i što onda.
Čitamo se za tjedan dana!