Ovo je priča o mom rastu uz podršku coachinga. Pišem ju dvije godine nakon završetka intenzivne coaching edukacije i prvog iskustva coaching podrške.
Ja sam osoba koja je smatrala kako je coaching velika prevara! Oni koji me poznaju znaju da sam po obrazovanju socijalna radnica i da od prvog dana studiranja radim na pružanju podrške ljudima, izgradnji ljudskih resursa i razvojnim projektima na način koji za našu praksu socijalnog rada predstavljaju tešku alternativu.
Od prvog dana studiranja radim na sebi. Učim o komunikaciji, radu s pojedincima, grupama, obiteljima. Volontiram. Radim s različitim skupinama korisnika. Učim o razvojnim projektima, projektnom upravljanju, radu neprofitnih organizacija, funkcioniranju državne uprave, pa onda poduzentištvu…
S vremenom gradim vještine podučavanja odraslih i to znanje i vještine koristim dalje u svom radu u svakoj prilici. Ostajem posvećena ljudima. Slušam. Tražim načine kako biti bolja u sastanku, e-komunikaciji, terenskom radu, edukacijama. Uvijek mislim da može bolje i to me potiče da dalje učim, tražim i stvaram.
S vremenom riječ „raditi“ zamjenjujem s onom „stvarati“. Godine donose iskustvo, još više pitanja i još više ideja. Ono što se ne mijenja je tajna uspjeha koja kaže: „Samo slušaj ljude. Slušaj što ti govore. Ne misli za njih. Ne radi za njih.“
Znam da sam zrela za stepenicu više. No, to nije bilo kakva stepenica. Znam da je to nešto značajnije. Život mi postavlja novi izazov. Znam da znam, ali da još nešto nedostaje.
Obavijest o početku novog programa coaching edukacije naravno pronalazi mene. Taman se odvija u gradu i vremenu koje meni odgovara. Ne dvojim oko prilike. Odabirem ju odmah. Kao neke šik cipele koje se uvijek kupuju impulzivno jer je tada, u tom trenutku to baš ono što želim i trebam.
Znam da mi treba nova, intenzivna edukacija o radu s ljudima. Nešto što će mene također prodrmati, a opet, pa stvarno sam već toliko toga prošla, iskusila i naučila.
Edukacija je podijeljena u module, svaki traje nekoliko dana i cijeli proces otprilike pola godine. Značajan ulog u svakom pogledu.
Prvi dan edukacije već me skida iz cipela! Ruši sve moje postulate rada s ljudima osim onog o slušanju. Mučim se zajedno s ostalim kolegama koji imaju savjetodavno iskustvo u formuliranju pitanja koja osnažuju jer mi smo većinom učili i radili drugačije. Mučim se u novom načinu slušanja i traženja pravog trenutka za pravo pitanje.
Sa prvog dana edukacije letim napunjena energijom ideja. Zovem prijatelje i prepričavam što sam doživjela. Ne mogu spavati od sreće i uzbuđenja.
U narednim danima otvara se prilika za prvo iskustvo. Onoga u ulozi klijenta. Traži se volonter koji treba imati hrabrosti izaći pred grupu i ispričati svoju priču kao na pravoj coaching sesiji. Taj moment čekam od prvog dana. Da, taj trenutak je moje razotkrivanje, ali ja ga čekam, već neko vrijeme. Naime, već dvije godine pričam što sve želim raditi i pokrenuti i stalno nešto i ništa.
Sada imam priliku, Peđa Jovanović, lider coachinga u regiji je tu, samo za mene i bez dodatnog troška. Dok su drugi još razmišljali da li bi, ja sam već sjedila na stolici pored Peđe.
„Želim raditi 5 sati na dan, pisati, puno pisati, otići godišnje na mjesec dana u Barcelonu i tamo živjeti. Posao koji radim velikim dijelom mogu raditi od bilo kuda. Procjenjivati projekte, pisati evaluacijske izvještaje, osmišljavati edukacije. Odem u Barcu. Tamo pišem, malo učim španjolski, uživam u suncu, šetnji gradom i uz more, finoj klopici i vinu.“
To je bila moja prva rečenica! Grupa se naravno smije. Peđa klima glavom, drži svoju Coach poziciju i kreće s pitanjima.
Moj mozak radi. Grupu ispred sebe više ne vidim. Vidim samo jasniju sliku onoga što želim. Dijelim moje ideje kojih nema malo. Želim moju web stranicu. Želim pisati o Zagrebu. Želim biti još bolja u radu s ljudima. Želim osnaživati žene. Želim kvalitetu života koja mi omogućava da stalno rastem.
Pitanje za pitanjem. Odgovori se nižu. Sve do ključnog trenutka u kojem trebam odgovoriti na sljedeće pitanje: „Što je to što bih ja rekla Andreji koju poznajem? Ovoj Andreji koja je sve ovo ispričala.“
Zastala sam, zbunjena, čekaj, što, gutam knedlu, oči mi se vlaže suzama… Čujem sebe kako izgovaram: „Tončice draga, a zašto još ništa nisi poduzela? Jel znaš da si dobra? Jel znaš da to možeš? Pa ti gotovo da i nemaš konkurencije! Znaš li koliko ljudi čeka da ti kreneš?“
Opet sam trčala nakon edukacije. Žurilo mi se da sastavim strukturu moje web stranice. Uslijedili su mjeseci intenzivnog rada koji nema kraja jer ja ne želim da ovo što radim ima kraja. Ne mislim stati jer ideja imam za još nekoliko Tončica!
Naredne dane coaching edukacije, naredne module i vježbe koristila sam za pojedinačne projekte koje sam spominjala. Koristila sam svaku priliku da propitam sebe oko svake ideje.
Danas imam moju web stranicu www.andrejatonc.hr. Imam web stranicu sa mojim pričama o Zagrebu koja se zove www.mojapricaozagrebu.hr. Facebook stranicu Moja priča o Zagrebu prati preko 2000 ljudi, a količina priča koja je nastala do danas dovoljna je i za objavu moje prve knjige.
Individualne coaching sesije koje pružam fino napreduju, uskoro pokrećem i više akcija na tu temu u smislu edukacije, populariziranja coachinga i njegove primjene u različitim segmentima rada i sektora.
Radim najviše 5 sati dnevno. U tom periodu stvorim jako puno. Neke dane uopće niti ne moram raditi. Ne zamaram se time, osim kada zbog projekta ili klijenta moram negdje fizički boraviti satima. Ponekad u nedjelju popodne napišem analizu, izvještaj, stvorim program edukacije koji sam kuhala danima u glavi i bilješkama. Onda se u ponedjeljak nagradim sporim jutrom. Pijem dugo kavu, čitam i promatram jutarnju gužvu.
Barcelona mi je draga, ali sam shvatila da mi je Zagreb draži. Mjesto moje kreativne energije je Zagreb. Ovdje najviše pišem, stvaram i učim. Kad nisam u Zagrebu, jako mi nedostaje. Španjolski me nikada nije zanimao, a jezik čije me učenje veseli je njemački. Volim taj napor koji njemački predstavlja pred onoga koji ga uči.
Često vodim sama interne coaching dijaloge, koristim podršku drugih coacheva i smijem se svaki puta kada osvijestim da sam upravo izgovorila super snažno pitanje u samo običnom sastanku, tijekom edukacije o budžetima razvojnih projekata ili kada mi sin reagira sa „O, ovo ti je dobro pitanje!“
Coaching potiče energiju promjene. Održava i širi tu energiju. Osnažuje nas i onda kada smo spremni odustati od svega. Vraća nas na naše izvorne postavke propitujući što je to što u stvari želimo.
U ovo vrijeme velikog razočaranja i obeshrabrenosti, coaching nam daje priliku da se odvažimo na promjene.
Sa današnjim danom započinjemo i serijal naziva „Priče iz coaching prakse“!