U trenutnom poslovnom angažmanu radim na procjeni potreba udruga iz regije u području njihovog organizacijskog razvoja s ciljem zajedničkog strukturiranja okvira mentorske podrške koju su zatražili.
Udruge su već same u svojoj prijavi navele što im treba, a sada kroz polustrukturirani intervju i otvorena pitanja istražujemo što bi to točno uključivao okvir mentorske podrške kako bismo jasnije definirali opis posla njihovog mentora kojeg trebamo angažirati.
Zanimljivost tog procesa je što u razgovoru često otkrijemo kako su oni „zapeli“ u nečemu najčešće usmjeravajući se na jednu stvar. Npr. većinu projekata i akcija usmjerili su na traženje donatora sredstva za izradu određenog alata ili provedbu određene metode, a ono što zanemaruju predstaviti je u stvari važnost sustava koji time razvijaju ili stvaraju.
To je kao da idete na putovanje i jedino što vas brine kako nabaviti auto i ta situacija vam se čini kao nepremostiva prepreke. Ne sagledavate situaciju šire od toga, ne istražujte nove opcije i putovanje vam stoji.
Te male promjene, kratki izlazak iz kruga svakodnevice, osluškivanje što kažu ili rade drugi, pitanje za mišljenje osobe van našeg tima nam pomažu ostvariti onaj A-HA efekt koji nam nedostaje.
Ovdje ne govorimo nužno o rješenjima za određenu situaciju. Taj A-HA osjećaj, trenutak, nova ideja je poticaj da učinimo naredni korak. Taman kada smo se sklupčali u našoj fotelji, pokrili dekicom i uzdahnuli kako stvarno više ne znamo što bi dalje.
Knjiga, šetnja, kava s osobama van našeg tima i posla, razgovor s ljudima iz drugog okruženja nam pomažu pronaći novi poticaj.
Evo nekoliko primjera koje sam čula i isprobala u proteklih desetak dana:
Jesi li probala tijesto za štrudlu premazati mineralnom vodom? Ja to već radim godinama i tijesto mi je vrlo ukusno i mekano.
Ja deterdžent za suđe razrijedim vodom i ulijem u posudu sa štrcaljkom. Tako mi je praktičnije i općenito trošim manje.
Trajanje sastanka najavim uvijek duže nego što uistinu planiram, pa smo svi zadovoljni kada završimo ranije.
U savjetovanju sam zastala na vrijeme kada sam klijentu krenula govoriti: „Nemojte to raditi…“ i ispravila se: „Oprostite, željela sam vam reći. Možda biste umjesto priče o tome da vam treba alat, u vašem projektnom prijedlogu mogli pisati o razvoju ili unaprjeđenju sustava. Što mislite o tome?“
Ja u šetnju idem obrnutim putem nego ti. Međutim, ovaj mi se put sviđa, manje je gužve, često se mijenja put, pa je dinamično. Drago mi je da sam probao i ovu rutu.
Svaka ta mala promjena pomogla je u koraku ka pozitivnom ozračju, a ono nam je upravo važno kako bismo uvidjeli da nismo zapeli osuđeni na karmu neuspjeha, teškog rada, gledanja kako je drugima bolje.
Svaka ta mala promjena je upravo onaj zamah leptira s kojim započinje priča teorije kaosa.