Znate onaj osjećaj kada ste odradili nešto veliko, povukli, riješili neku neugodnu situaciju. Umorni ste, ali zadovoljni. Trebali biste slaviti, ali nemate s kime. Ostali su isto umorni, iscrpila ih je ta situacija. Bili su zabrinuti za vas. Htjeli su pomoći, ali se nisu snašli. Mislili su da je nemoguće, pa su odmah digli ruke. Izgubili su se u vlastitim poslovima i panici. Vi niste delegirali….
Oporavljam se tako već treći dan od jednog stresnog iskustva. Gotovo je, odrađeno je. Polako mi se vraća snaga i energija za dalje, ali me svako malo spusti poruka koju uporno čujem u razgovorima na tu temu: „Divim ti se kako još uvijek ovo radiš! Ja bi već odavno odustao/la. Sve više mi se čini da ovo nema smisla… Kako uspijevaš? Ma to više nema smisla!“.
Prije koji dan šalila sam se sa jednom prijateljicom kako ona svaki puta kada se dogodi nešto loše odmah reagira sa „Dobro, dobro, tko zna zašto je to dobro.“ i tako u krug. Naravno, svi smo već naučili da „svako zlo za neko dobro“ i „što nas ne ubije, to će nas ojačati“.
No, što je to što je dobro i što nam daje snagu? Što je to što nas drži jakima da ne odustanemo?
Moj obrambeni odgovor na pitanje „Od kuda ti snaga?“ je uvijek standardna priča da život i posao nosi nepredvidive situacije, da jednostavno ponekad moramo više povući i da to uključuje i odrađivanje posla koji nije naš odnosno posla kojega netko drugi nije odradio. U nastavku priče uvijek spomenem da sam zbog toga bolja i drugačija i da znam da će mi se to vratiti. Već ću to naplatiti na neki način. Pritom spomenem da ima puno onih koji čekaju na naš neuspjeh kako bi utrčali u teren.
Kada iscrpim sve obrane, napokon se razotkrijem i priznam da oduvijek posao koji radim vidim jako daleko.
Vodi me vizija boljeg svijeta koji stvaram i znam da u tome nisam sama. Znam da ima još puno onih koji tako gledaju u daljinu i osjećaju se dobro, osjećaju ugodu iako je slika ponekad i dalje mutna. Ispunjava me kada znam da postoje ljudi zahvalni na tome što sam odradila, a bez da znaju što se u stvari dogodilo. Oni su ti koji su osjetili, imali su potrebu javiti se i reći: „Hvala! Znaš onaj savjet koji si nam dala? E, pa osvijestili smo da možemo! Puno si nam pomogla! Uživaj sada! Nego, zvala sam te i da ti kažem da sam ti poslala teglicu mog domaćeg ajvara. Ove godine sam napravila ludilo ajvar, moji se dave u njemu. Odmori sada. Obnovi snagu, još te trebamo.“.