• Andreja Tonč

Nikada nije do sustava, uvijek je do ljudi

Iskustvo s kojim započinjem današnju priču nosi me 30 godina unatrag. Na sami kraj 80-tih kada sam se upisivala u srednju školu. Moja situacija je tada bila specifična jer sam pri tom upisu bila sama. Mama je umrla godinu dana ranije, a tata je hvatao posao za poslom i u to vrijeme je bio na terenu u Moskvi.


U to vrijeme nismo bili opterećeni da se netko tko je dobro napisao prijemni i imao donekle pristojne ocijene neće upisati u školu. Znala sam da puno ovisi o tome kako ću napisati ispit i stoga sam bubala od ranog jutra.


U mojoj željenoj školi radila je i moja susjeda, teta Marica. Ona je tamo bila čistačica i moj prvi izvor informacija. Sve je znala o školi do u detalje, pa tako da i oni koji prvi budu gotovi na ispitu obično ne ostvare željeni rezultat jer su imali previše pogrešaka nastalih tijekom žurbe. Morala sam joj obećati da neću žuriti kako bi ispala frajerica pred konkurencijom.


Naravno da je na dan ispita bila u školi i čekala da vidi kako sam napisala. Nije bila zadovoljna brzinom kojom sam napustila učionicu i morala sam ju uvjeravati kako nisam zbrzala, da znam da sam stvarno dobro napisala i da mislim kako će sve biti u redu.

Još isto popodne imala sam povlaštenu informaciju, a to je da sam „upala“. Sutradan sam obavila upis i otišla na bazen. Svi moji prijatelji su taj dan polagali ispit u drugoj opciji škole.


Ja sam se upisala u željenu srednju školu, a moja susjeda je otišla u zasluženu mirovinu.


Od tada, gdje god radila vodim računa o ljudima koji su većini nevidljivi. Mnogi se čude zašto je sada meni važan tamo neki portir, vozač ili gospođa koja kuha kavu. Ako mene pitate, zato jer su to ljudi koji drže sustav. Oni znaju što funkcionira, a što ne. Oni gledaju i slušaju i uz posao koji rade imaju vremena živjeti. Oni će vam uvijek ispričati neku priču punu ushićenja, pitati vas iskreno da li ste dobro i dati podršku kada ste loše. Pa tko sigurno ima skrivenog nekog alkohola ili nešto slatko? Mogla bi roman napisati o divnim ljudima koje sam susretala kroz rad na raznim projektima u cijeloj regiji, a za koje su me kolege većinom pitale da što sam ja tako dobra s njima, neke čak i napominjale kako ne trebam i s njima biti fina.


Danas sam zahvalna za ta sjećanja i sve kritike na račun toga s kime se družim.

U vrijeme dok sam još bila menadžerica i pripremala se početi raditi kao konzultantica, obećala sam sebi kako u toj ulozi želim biti podržavajuća. Naime, nikada mi nije bilo jasno koja je korist od konzultanta koji klijentu zadaje toliko zadataka da na kraju klijent tom istom konzultantu otkazuje ili se snebiva kako mu otkazati jer umjesto da dobije pomoć kako da se rastereti, sada ima samo još više posla popunjavajući razne obrasce i prateći nove procedure….


Da bih primijenila taj moj princip, morala sam postati usredotočena na ljude. Nisam ja to tada znala, to je samo bila moja želja i intuicija da je to pravi put. Kada sam donijela tu odluku imala sam svega 30 godina i sjećanje kako nikad ne znaš tko će ti pružiti ruku.

Ova priča nastala je tako što sam u periodu od nekoliko dana rješavala situacije na različitim projektima i shvatila kako mi se događa sljedeće:

  • U istoj instituciji jedna osoba odobrava naloge za plaćanje u roku od 7 dana, a drugoj za isti posao treba dva mjeseca.

  • U istoj tvrtki, isti tip ugovora za dva različita projekta, dva menadžera različito čitaju. Naravno, jedan je na moju štetu vezano uz iznos plaćanja koji se treba izvršiti za određeni period rada.

  • Postoje procedure i one se redovno ne poštuju. Uvijek se poštuje mogućnost diskrecijske odluke ili se pronađe način kako se procedura može zaobići ili proglasiti nevažećom u određenoj situaciji.

  • Bez obzira što donositelj odluka možda i ima širu sliku pogleda na određeni projekt, zadatak i sl. uvijek moramo računati kako će jedna od osoba s kojom ćemo surađivati biti zabrinuta da li je svaki zarez na svom mjestu. Na te osobe ćemo biti ljuti jer nas usporavaju, a ono što treba uzeti u obzir je da se one uistinu brinu da li će sve biti dobro i da je to ponekad, jedini način kako mogu dati doprinos cijelom procesu.

  • Branitelji sustava će reći kako se to ne može, a oni koji žele promjene će za to vrijeme već naveliko raditi.

Pouke ove priče su:

  • Osim priče da sustav čine ljudi….. važno je živjeti tu priču i svakodnevno ulagati u ljude i međuljudske odnose. To je jedina formula uspjeha.

  • Svaka osoba ima moć. Pitanje je samo što će za vas biti moć u određenom trenutku.

  • Uvijek ima onih koji kažu da ne može i onih koji već odrađuju posao.


Tema naredne priče je „Oni uvijek ne mogu, a vi uvijek morate“. Ovo je sigurno priča svakog konzultanta/ice, a pogotovo onih koji rade sa velikim sustavima, osobito javnim. Što su to rokovi? Za koga oni vrijede? Kako preživljavamo nepoštivanje rokova? Zašto ste uvijek vi krivi? Čitamo se za tjedan dana!


#gospođakonzultantica #dnevnikuspjeha #mojapričaorazvoju #andrejatonc #mentorstvo #coaching #savjetovanje #edukacija #razvojniprojekti #osobnirast