top of page
  • Writer's pictureAndreja Tonč

Na putu do vrha i natrag

Hodanje je moj najdraži oblik kretanja. Kad god mogu obavljam poslove pješice. Hodanje me opusti, donese neku novu ideju, malo se riješim nekih negativnih misli i osjećaja, a često sretnem neku dragu i zanimljivu osobu koja mi bude inspiracija toga dana.


Planinarenje sam zavoljela još kao dijete, moji roditelji su često sa prijateljima odlazili na Sljeme gdje smo znali ostati i cijeli vikend. Na žalost, boravak u prirodi i planinarenje izgubili su se s vremenom i zamijenila ih je svakodnevna borba s poslom i nedostatkom vremena. Nadvladali su me izgovori za nebrigu o mom tjelesnom i mentalnom zdravlju.


No, eto nas opet na jednoj od staza koje vode prema vrhu i to u sredini tjedna. To je moj novi luksuz kojega si ranije nisam dopuštala jer sam i vikendima radila. Stalno sam radila i svaki puta kada bi završila neki posao sam samo razmišljala o tome što je sljedeće. Nije bilo proslave postignuća, nagrade samoj sebi već samo panika što dalje moram i što još nije završeno.


Naravno da neću moći baš svaku sredinu radnog tjedna uzeti slobodno, no danas tražim prilike kada bi se to moglo dogoditi. Takav pristup životu također traži planiranje.


Planinarenju sam se vratila nedavno. Bio je dovoljan poziv jedne drage osobe i podrška da će biti uz mene do vrha.


Prvih nekoliko uspona sam uspješno svladala, bilo je kritičnih situacija kad mi se već vrtjelo od umora, kada sam mislila da ću samo leći i zaspati. Bilo je i panike pri susretu sa snijegom i ledom te naučenih lekcija da ne pratiš druge, pogotovo zato jer su osobe treće životne dobi. Naime, to ne znači da će oni ići na lakšu stazu i imati sporiji tempo.


Nevjerojatno je koliko sam toga osvijestila u samo nekoliko prvih uspinjanja. Od toga da želim ostati svoja i držati se svog tempa. Ukoliko puno pričaš gubiš i puno snage, a ne napreduješ puno. Shvatila sam da se na planinarskoj stazi kao i inače u životu pomaknem u stranu kada netko cupka iza mene jer silno želi naprijed. Svaki puta zastanem, pomaknem se i pustim osobu da prođe. Bilo to u redu u trgovini, na ulici, poslovnom sastanku. Znam da jedino ako pratim moj tempo, čuvam snagu, dajem si vremena promisliti, mogu stići do vrha.


Ljepota planinarenja je solidarnost koja se pojavljuje u kritičnim trenucima i to od ljudi koji vas ne poznaju. Do tog trenutka vas možda nikada nisu niti sreli, ali znaju koliko je težak uspon do vrha, pogotovo u počecima. Ponekad je samo dovoljan savjet kojim sporednim putem ići jer je na glavnom putu puno leda ili blata. Često ćete dobiti pruženu ruku koja će vam pomoći da napravite korak više kako biste prešli prepreku. Sve se to događa na putu do vrha, tiho i spontano, možda uz poneku šalu ili savjet. Nakon toga, dalje svatko nastavlja svojim putem do vrha.


Vrlo često u svakodnevnom poslovnom životu ne vidimo te male značajne podrške jer jurimo dalje nikad zadovoljni postignutim. Ne znamo u stvari gdje je kraj uspona jer uvijek želimo više. Stoga često niti ne razmišljamo o tome da treba čuvati snagu i uzeti pauzu. Samo vidimo one koji su nas pretekli i koji su navodno brži od nas. No, pitanje je koliko su to brži i da li je naš i njihov cilj isti.

Na planinarskoj stazi često susrećem ljude koji ganjaju vrijeme. Nevažno iz kojeg razloga oni imaju zacrtano u kojem vremenu moraju stići do vrha kako bi ispunili svoj cilj. No, nedavno sam susrela i one kojima je cilj bio proći što više bez obzira na vrijeme. To je bila skupina iskusnih planinara, 80-godišnjaka koji poznaju sve staze i u stanju su ih povezati te malo hodaju po jednoj, pa odluče skrenuti na drugu jer su odlučili ne trošiti energiju na preskakanje grana i hrvanje sa blatom već će ići malo duljim putem koji je u boljem stanju i koji će im omogućiti više uživanja u prirodi.

Od kada sam krenula promatram sve ove situacije i analiziram, njihova povezanost sa svakodnevnim životom je iznimno snažna. Snaga koju mi daje priroda omogućava mi sabrati misli i razgovarati sama sa sobom što želim, što me tjera naprijed, kako se ponašam u kriznim situacijama, u čemu sam jaka i što još moram svladati.


Kako sam krenula na planinarenje u zimskom periodu, nisam se usudila spuštati niz planinu sve do prije neki dan. Zanimljiv je taj odnos penjanja ka vrhu i povratka natrag. U pravilu me ljudi pitaju kako sam uspjela doći do vrha. Obavezno me pitaju koliko mi je trebalo vremena i da li je bila teška staza kojom sam se penjala.


Ovaj blog pišem dok još uvijek imam bolove u nogama koji su nastali nakon mog prvog silaska. Do sada niti jednom nisam imala bolove od penjanja, ali evo, nakon silaska već tri dana imam jaku upalu.

Zanimljivo je kako niti u jednom trenutku nisam pomislila kako neću uspjeti doći do vrha, a silazak sam stalno odgađala ili tražila neke lakše pravce. Silazak je načelno brži nego penjanje, ali traži da više gledate kuda ćete stati. Češće zastanete i onda shvatite kako je ta priroda u kojoj se nalazite predivna i iako idete istom stazom natrag do sada uopće niste primijetili neke predivne prizore. Tek kada sam sišla i krenula pričati o izazovima silaska čula sam priče kako to uopće nije lako i kako više boli.

Silazak nije korak natrag, on nije niti pad, on je jednostavno povratak istim onim putem kojim si već došao do vrha.

Potvrdili su mi i to da treba biti oprezan i paziti na svaki korak jer pri silasku je lako poskliznuti se i povrijediti. Teže je i dobiti podršku pri silasku jer je lakše vući čovjeka prema vrhu nego prema dolje. Pri silasku ne planiraš pauze, ali te silazak traži da povremeno zastaneš i sabereš se. Umara te gledanje nizbrdo, shvatiš koliko je uistinu strmo to gdje si se popeo, na momente ti se vrti. Shvatiš kako je uspon u stvari prirodna pojava. Naprosto ideš i ideš i znaš da ćeš stići.


Silazak te brine, ne želiš povratak u stvarnost, ne želiš stalno paziti gdje ćeš stati i želiš ga čim prije završiti jer ti naprosto stvara nelagodu. Bojiš se, krivog pokreta, kamena kojeg nisi vidio i možeš se na njega poskliznuti, udubine koja je pokrivena lišćem, a pjev ptičica koje si slušao na putu do vrha se odjednom izgubio. Sada ti se svaki šušanj čini kao nešto neobično, čekaš da li će se pojaviti neka divlja životinja i što ćeš ili kako ćeš onda ti sa tim svojim strahom.


Strahom, iako silazak nije korak natrag, on nije niti pad, on je jednostavno povratak istim onim putem kojim si već došao do vrha.


16 views0 comments

Recent Posts

See All
bottom of page