Jedna od čestih uzrečica na koju nailazim i često nespretno reagiram je: „Ma dobro, hajde, idemo dalje!“ Moja reakcija jednog tipičnog gunđala i cinika je da je to politički slogan sa jednih izbora koji nas baš i nije puno odveo dalje.
Ove godine sam osvijestila kako je promjena načina razmišljanja od sadašnjeg ciničnog i negativnog ka pozitivnom jedan vrlo izazovan proces. Okruženi smo obrascima komuniciranja koje je vrlo lako pratiti i zbog njih biti dežurno gunđalo, a koji uključuju da se nešto ne može ili se mora odmah jer inače nije dobro, nije vrijeme, nema smisla, mora se, mora se, mora se….
Koliko ste puta pomislili: „Ma znao sam da je nemoguće da se meni dogodi nešto dobro!“ Ima taj jedan osjećaj koji je vezan uz tu i slične izjave, a uključuje ono jedno nadanje da će se ipak to dobro dogoditi. Ipak ću proći ispit, dobiti posao, stići će honorar na vrijeme….
Pazite što mislite jer se misli ostvaruju! Svaki puta se sjetim te izjave kada krenem sa negativnim mislima. Onda skačem, i vičem u sebi: „Ne, ne, Andreja, briši to, briši to! Kakvo je to razmišljanje? Čemu to?“ Mi smo sebi najvjerniji sugovornik i uistinu nema smisla da se iscrpljujemo lošom pričom. Dovoljno je negativnosti oko nas i divan je osjećaj svaki puta kada uvidimo moć dobre komunikacije i utišamo ton na sastanku, razvučemo osmijeh mrgudu od kojega nešto kupujemo ili jednostavno smirimo misli i dišemo.

Zahvalna sam za sve ne dobiveno u životu. Kada dobijem novi angažman, to je uvijek euforija i vrištanje: „Ludilo, radit ću tamo, radit ću sa ovim ljudima, aaaa, sreća velika!“ No, svaki puta kada ne dobijem neki posao izvuče se i jedan smiješak, onako poskrivečki jer znam da dolazi nešto još bolje i zabavljam se pogađanjem što to slatkoga stiže. Uvijek je tako! Možda je manji angažman, ali sa boljom ekipom. Možda je u nekoj drugoj zemlji, ali donese iskustvo života u novoj kulturi.
Volim i one koji su bahati prema meni ili igraju igrice. Te obožavam! Od njih samo učim, sada si već zapisujem primjere loše komunikacije koji me inspiriraju.
Zahvalna sam i za sve pogrešne odluke i prilike za kojima sam žalila. Dobar je osjećaj kada ohladiš glavu, ponovno vratiš kontrolu nad emocijama i vidiš da si preživjela. Ludilo! Pa živim iako nisam kupila novi auto. Imam život, iako nisam u vezi sa muškarcem za kojega sam mislila da je baš onaj pravi. Već pola godine nisam kupila novu haljinu i skroz je OK ako na tango odem dva puta u istoj obleki.
Preživjela sam i što je Robi odustao od konobarenja i uzeo pauzu. Nije baš bilo dobro prihvaćeno što se još jedan od najboljih zagrebačkih konobara odmetnuo, a nije čak niti otišao u Irsku. Srećom, da je Robi radoholičar i nije izdržao, pa se vratio kuhanju najboljih, pedantnih zagrebačkih kavica. One su pravi melem za dane kada nije dovoljno samo negativne misli tjerati prema pozitivnima već treba sve isključiti, nabaciti crveni ruž kako bi osmijeh bio još vidljiviji, naručiti si kavicu s toplim mlijekom i pitati svijet oko sebe: „Hej ljudi, pa kako ste? Jel uživate u danima pred Božić? Kaj se sprema za novogodišnji provod? Md da, idemo dalje! Nego kaj! Robi daj mi još jednu kavicu i amaro!“
Comments