• Andreja Tonč

Da je bar rekla …

Stalno je skrivala to nešto.

„Proći će.“ govorila je.

„Hajde, pričaj mi kako si ti. Što ima novoga kod tebe. Kako ti je dijete? Presladak je.“

Uvijek smo se rastajale s prisutnom težinom neizgovorenog.

Njen grč šutnje postajo je naš.

Govorila sam si pusti, nemoj forsirati. Već će ti ispričati.

Život nas je sve više razdvajao.

Kilometri fizičke udaljenosti postajali su sve veći.

Uvijek puno posla.

Uvijek još nešto.

Budemo.

Evo, samo da i ovo prođe.

Da se malo smiri.

Da se malo uhodam.

Da se malo, nešto, već…


I onda je sve utihnulo, stalo.

Prestala se javljati.

Na poruke je rijetko odgovarala, a na pozive nikako.


„Hvala ti što si me se sjetila za rođendan. Oprosti što ti se nisam javila. Nisam dobro.“


Bila je to njena posljednja poruka.


Nedugo zatim javili su mi da je umrla.

Sama.

U dalekom gradu.

U drugoj državi.


Kada su joj priopćili dijagnozu, onu lošu, o progresivnoj bolesti koja ne staje, bila je sama.

Nitko od nas nije bio uz nju.

Nitko od nas koji smo strpljivo i nenametljivo čekali, a znali smo.

Toliko smo znali.

Da naprosto nešto nije uredu. Jako nije uredu.


Nedavno sam obavljala jednu medicinsku pretragu. Znamo kako to ide. Redovna kontrola, pa još jedna za svaki slučaj. Evo, ima tu nešto, ali se baš najbolje ne vidi. Možda još ovu pretragu da obavite.


Prvi slobodan termin bio je ponuđen u Institutu za tumore.

Mislim si, znam, nezahvalna sam, ali jel baš moram tamo.


Naravno, kako to samo mi žene umijemo, već sam i prije dolaska u instituciju ispisala cijeli tragični roman.


Pregled je dobro prošao. Nisam dugo čekala, pa sam bila ograničena u promatranju i analiziranju žena koje prolaze hodnicima. Idu na preglede, zračenja pritom razgovarajući o svakodnevnim „bitnim“ temama kao da li je mali napisao domaću zadaću, što da skuha za sutrašnji ručak. Svemu što nisu naše emocije. Jer mi, dok brinemo za druge, nemamo vremena još i brinuti za sebe.


Brzo sam tražila izlaz iz institucije jer me osjećaj slabosti i nelagode kojeg sam sama stvorila sve više gušio.


Iako je vani bilo dosta hladno, meni je trebalo upravo to. Samo da više nisam u instituciji.

Sviježi zrak polagano me osvještavao i bistrio moje misli.


Sjedila sam na klupi i čekala moj prijevoz. I tada sam ih počela zamjećivati. Ljude. One koji prolaze pored mene u svakodnevnoj šetnji s posla prema doma, odlasku u trgovinu, šetajući psa.

Gledamo se, a ja samo vidim njihove sažalne poglede koji govore: „Još jedna!“


Bilo mi je sve hladnije, vrtoglavica se vraćala kao i osjećaj malaksalosti. Sad mi se već čini da dugo čekam i ne znam što bih. Trebam samo još malo izdržati. Prijevoz stiže, ali to čekanje traje.


U jednom trenutku primjećujem komešanje taksista. Pale se svijetla automobila, jedan se priprema za polazak, a ostali da se pomaknu za jedno mjesto.


„Nisi sama!“ čujem muški glas jednog od vozača koji se glasno obraća kolegi u autu.


„Spremi se! Ide ti „Nisi sama.“


Autu je prišla žena ruku punih vrećica iz obližnje trgovine. Spremna da nakon još jednog pregleda, zračenja, a možda i radnog dana uskoči u žrvanj ženske svakodnevice kuhanja ručka, peglanja, čišćenja, provjere jesu li napisane domaće zadaće, i naravno jesu li svi dobro.


Jer, sve naše može čekati.

Ja mogu čekati.

Nije važno kad, ali doći ću i ja na red.

Bit ću bolje, pa ću se onda odmarati, jednom, već.


I tako prođe taj jedan prosječni ženski život.

Jer mi mislimo da tako mora, da je tako jedino ispravno, jer tako su nam rekle naše mame, tete, kume, bake… prijateljice. Sve one koje su nam željele dobro, kao što su ga željele i sebi.

Želimo li uistinu da tako žive i naše kćeri, sestre, prijateljice?


Željeti najbolje za sebe ne bi trebalo uključivati patnju.

Također, željeti najbolje za sebe ne bi trebale gledati kao sebični čin. Jer naravno, u čemu smo još najbolje? U stvaranju grižnje savjesti prema sebi. Nismo dobre majke, supruge, radnice, prijateljice. Nikada nismo dovoljno dobre, prema našim kriterijima za nas same.


Dozvoliti si odmor, dozvoliti si reći da sad nešto neću ili ne mogu. Birati pažljivo moje misli i djela kao što biram novu kremu protiv bora. Birati samo ono što mi donosi ugodu. Dopustiti si imati vremena za sebe, za druženje s prijateljicama, za smijanje i glupiranje, za šetnje i izlaske, za razgovore. Dopustiti si živjeti i uživati, i znati da nismo same. Nikako nismo same!


Željeti sebi ono što želimo drugima.

Brinuti o sebi kao što brinemo o drugima.

Prihvatiti pomoć, javiti se na poziv, reći da nismo dobro.


Poslati poruku: „Nisam dobro, ne mogu sama. Trebam te draga prijateljice.“

Imati snage otići u drugi grad. Pozvoniti joj na vrati i reći: „Hej, došla sam ti reći, znaš, nisi sama, tu sam za tebe.“


Snažno ju zagrliti i plakati zajedno nadajući se kako to ipak nije posljednje druženje.


….

U tekstu se spominje projekt besplatnog taksi prijevoza na kemoterapiju “Nisi sama – ideš s nama!” Više o ovom projektu i sličnim akcijama možete saznati na web stranici www.nismosame.com.

….

Ovo je moja druga po redu objavljena ženska priča. Stvaram ih polako. Dajem vremena da sazriju i da se razjasne moji osjećaji nakon što priča bude napisana. Priča je posvećena prijateljici koja je nedavno preminula. Imala sam prilike poznavati anđela, njeno ime je Snježana Djukić i ovo je priča u spomenu na moju i našu dragu Snježu.

….

Autorica članka je Andreja Tonč koja uz rad na poslovnim edukacijama i blogovima na temu pripreme i provedbe projekata piše i o temama osobnog razvoja, komunikaciji, iskustvu rada u ulozi gospođe konzultantice, a od nedavno je krenula stvarati i prve ženske priče. Njene priče možete čitati na www.andrejatonc.hr. Autorica je i bloga na kojem objavljuje priče o Zagrebu njenog djetinjstva. Te priče možete pronaći na www.mojapricaozagrebu.hr.

149 views1 comment

Recent Posts

See All