Zvali su je luda baba - Iskustva perimenopauze

Moje četrdesete ubrzano su se približavale kraju, a simptomi perimenopauze samo su bujali, zajedno sa mnom. Istražujem, čitam, vrtim se u krug. Nemam s kime razgovarati jer većini žena iz mog okruženja to još nije tema.

Donosim konačnu odluku! Crvena  maca! Moram si nabaviti crvenu macu jer sve lošije spavam, debljam se, nedostaje mi energije. Po svemu što se piše na društvenim mrežama, to je očigledno ono što mi treba.

Odlučim se napokon ući u jednu trgovinu biljnih preparata i tamo naiđem na susretljivu prodavačicu s kojom dijelim moju muku.

Susretljiva gospođa koja je odlučila raditi nakon umirovljenja. Razumije sve što joj pričam i slaže se s mojim odabirom: „Danas barem postoji toliko prirodnih proizvoda, zašto si ne bi pomogle s njima? Znate, kad sam ja bila u vašim godinama, nije bio takav izbor preparata.“

Naš mali ženski razgovor se nastavlja i priča mi o njenom iskustvu rada kao profesorice Hrvatskoj jezika u gimnaziji.

„Mene su djeca u školi zvala „luda baba“. Ja sam vam bila napeta ko' puška i na sve sam reagirala burno. Tada nisam bila svjesna da je to od nespavanja.“

Slušam ju i razmišljam koliko je bilo tih situacija u životu gdje sam doživjela te „lude babe“ i kako se sad i sama tako osjećam, a moja sugovornica nastavlja svoju priču.

„Meni vam je taj moj problem tek kolegica kemičarka osvijestila. Rekla mi je: „Čuj milo, ti frkćeš na sve jer nisi naspavana.“

„Turnula mi je normabel i ja sam vam tak počela spavati ko' bebica. I naravno, postala sam odjednom skroz normalna.“

Kupila sam tu obećavanu crvenu macu, a gospođa me ohrabrujući ispratila napomenom: „Tim prirodnim preparatima treba dati priliku. Njima treba duže vremena da se uoči njihovo djelovanje. Dajte si vremena.“

Nisam primijetila razliku nakon pola godine, pa samo se crvena maca i ja pozdravile.

Medikamenti nisu dolazili u obzir. Povremeno bi popila magnezij  noć, a onda sam pratila što mi pomaže:

Fizička aktivnost. Vježbanje, šetnja, pa čak i peglanje. Sve što doprinese tome da sam zdravo umorna.

Čaj. Nisam ljubiteljica čaja, nekad sam mogla kavu popiti pred spavanje. No, čaj me ne traži da još nešto gricnem, nekako je cijeli ritual ispinjanja povezan sa ušuškivanjem pod dekicu i pripremu za spavanje. Alkohol ne dolazi u obzir, ne zato što ja ne bi rado cugnula već zbog priče koju ću idući put podijeliti s vama.

Skidanje s mobitela. Ovisnost o provjeri mobitela. Stalna potreba za provjerom da li nam je stigla nova poruka, navika otvaranja i još jednog pregleda društvenih mreža, čitanja vijesti… to sve naprosto ne pomaže pripremi za kvalitetan san.

Čitanje. Čujem vas već kako sad komentirate da smo previše umorne da bi još i čitale. Ali nismo umorne da bi zaspale? Ako krenem gledati seriju na Netflixu, mogu je gledati cijelu noć. No, kad krenem čitati, a umorna sam, san me brzo hvata. Zato jer čitanje opušta, a serija kako bi to danas rekli „nabrijava“. Završetak svake epizode je napeti ulaz u novu.

Upravljanje mislima. Anksioznost koju potičemo razmišljanjem kako ću sutra, što će biti, prekrajanje budžeta u glavi, provjera kalendara obaveza, razmjena poruka ili razgovor koji nas uznemiruje… Sve je to naše dopuštanje mislima da su aktivne i drže nas budnima. „Idem se umiriti pred spavanje.“ rekla bi često jedna moja prijateljica što je bio znak da je vrijeme da završimo naš dugi telefonski razgovor u večernjim satima.

Kao što je napomenula moja „luda baba“,  treba dati vremena. Sebi, svome tijelu i mislima. Pažljivo birati društvo i navike. Biti važna sebi.

Problemi sna i nesanica česta su pojava u perimenopauzi. Stručnjaci procjenjuju da se čak 40 – 60% žena u ovom razdoblju često budi tijekom noći, ne može ponovno zaspati, dugo se uspavljuju ili se pak rano bude. Nedostatak sna doprinosi umoru, razdražljive smo, smanjena nam je koncentracija i susrećemo se s tzv. moždanom maglom.