Izgubljena knjižara

Naziv knjige: Izgubljena knjižara

Autorica: Evie Woods  

Izdavač: V.B.Z. d.o.o.

„S knjigama je stvar u tome da ti pomažu da zamisliš život većim i boljim od onoga koji bi ikada mogao sanjati.“

Upravo u ovoj rečenici opisana je ova čarobna knjiga kao stvorena za magične zimske dane i one kojima je knjiga utočište, bijeg u svijet mašte, iznenađenja, radosti i tuge.

Tri lika: Opaline, Martha i Henry vode nas kroz dvije vremenske dimenzije knjige, današnje vrijeme i dvadesete prošlog stoljeća u Dublinu. Knjiga nas svakim novim poglavljem iznenađuje i ostavlja prostora sanjarenju svima nama koji smo više nego jednom zamišljali kako bi bilo voditi vlastitu knjižaru, možda u njoj i živjeti, hraniti se pričama i životima posjetitelja te istraživati tajne koje nam povjeravaju.

Ova knjiga ne predstavlja ovaj naš sanjani klišej, već nas vodi na putovanje u kojem nas podsjeća na autore danas svjetske književnosti, životne izazove koji su sami susretali i potiče ideje o zagubljenim pismima, skrivenim i neobjavljenim romanima.

Nedavno sam dobila na poklon dio jedne kućne biblioteke u kojoj su se našla i djela sestara Brontë. Taman sam pročitala „Profesora“ Charlotte Brontë i započela čitanje „Stanarke napuštene kuće“ Anne Brontë, kad sam naišla na „Izgubljenu knjižaru“ koja vas zaintrigira pričom o potrazi za nikad pronađenim drugim romanom Emily Brontë.

Da li je to bio znak? Pitate li se? Ja sam otprilike ciknula kad sam pročitala opis knjige i pojurila prema blagajni.

Uživala sam u blagdanskoj toplini, kolačima i intrigantnoj priči. Jer ova priča, kao i sve životne otvara i teme koje nisu uvijek ugodne, koje često potiskujemo i očekujemo da se njima bavi netko drugi.

Evie Woods hrabro je prožela pitanje obiteljskog nasilja i odnosa prema ženama kroz priče glavnih junaka ove knjige. Oblici nasilja koje opisuje još uvijek su snažno prisutni u današnjem društvu, a narativ prema ženama svakodnevno se pogoršava.

No, ovo je i priča o ljubavi, prijateljstvu, ohrabrenju i podršci kada ju najviše trebamo, a često ju u tim trenucima i najmanje očekujemo.

„Shvatila sam da me još uvijek držao za ruku. Ili sam ja još uvijek njega držala za ruku. Još uvijek sam ga mogla dovoljno dobro čitati da bih znala da će čuvati moju priču.“

Čitajući ovaj roman osjećala sam sanjarenje i mirnoću koje sam doživjela čitajući romane sestara Brontë. Sklonost detalju, dugom pisanju u miru, bez potrebe za žurbom, pa čak i tamo gdje bi čitatelj želio čim prije doći do kraja. Takav je roman majstorice dobre priče, Evie Woods!

I za vas koji imate naviku prvo pročitati kraj, zaboravite na tu nepodopštinu jer ste razotkriveni. Naime, ne želite da ova knjiga ima kraj, a ljepota njenog završetka je što i vama kao još jednog srodnoj duši ostavlja ideju o čemu bi se mogao pisati nastavak. Evie, nadam se da će ga biti. Ima još dosta posla na traženju dobro skrivenih pisama i neispričanih priča.