Tema koja uvijek ima veliki interes onih koji sudjeluju u edukaciji na neku od tema vezanih uz EU projekte ili koriste uslugu savjetovanja uvijek je ona koja govori o mogućnostima prihoda za rad našeg tima.
Među prvim pitanjima na edukacijama uvijek je ono: „Pokrivaju li se troškovi za ljudske resurse i pod kojim uvjetima?“
Ono što je važno znati kako EU pozivi (natječaji, tenderi) za dodjelu bespovratnih sredstava u pravilu ne postavljanju ograničenja u iznosima troškova za ljudske resurse (npr. u određenom postotku u odnosu na ukupni proračun). Opravdanost ovih troškova vezana je uz ciljeve projekta i predviđeni način njegove provedbe. Jednostavno, neki projekti će zahtijevati više angažmana našeg tima u odnosu na druge koji će možda imati više pod-ugovorenih usluga.
Jedno od ključnih pitanja je i tko je sastavni dio našeg tima. U pravilu su to naši postojeći zaposlenici i honorarni djelatnici, no neki od njih će to tek postati jer će biti zaposleni ili ugovoreni za rad na našem novom EU projektu.
Stoga uvijek razgovaramo o pozicijama, a ne o imenima.
Pozicije, tj. radna mjesta trebala bi biti definirana našom politikom poslovanja, našom organizacijskom strukturom i razrađena u dokumentu koji oblikuje politiku ljudskih resursa, načina zapošljavanja i ugovaranja novih zaposlenika i suradnika, načina definiranja plaće za svako radno mjesto kao i uvjeta koje je potrebno ispuniti u smislu kvalifikacija i radnog iskustva.
Kad na edukaciji izgovorim gornju rečenicu već imamo situaciju. Razlog tomu je što upravo nepostojanje takvih politika u pisanom obliku. To nije samo situacija u udrugama, to isto se događa i u institucijama koje najčešće ne predviđaju kako je postojeće politike upravljanja ljudskim resursima potrebno dorađivati i usklađivati s novim načinima poslovanja, kao što je npr. sudjelovanje u provedbi EU projekata.
Postojanje internih politika treba gledati kao priliku našeg osiguranja od poteškoća s kojima se možemo susresti bilo kod zapošljavanja novih djelatnika, bilo kod definiranja npr. troškova na novim projektima i opravdanja visine tog troška.
Sredstva iz raznih EU fondova i programa predstavljaju javni izvor financija koji je prikupljen naplatom poreza građana EU. Utoliko oni koji su odgovorni za upravljanje ovim sredstvima imaju zadatak preispitati da li su troškovi navedeni u projektu potrebni te da li je prilikom izračuna i nastanka određenog troška poštivano načelo opravdanosti, transparentnosti i svakako da li je poštivano nacionalno zakonodavstvo.
Poštivanje nacionalnog zakonodavstva situacija je koja često iznenađuje korisnike potpora obzirom da se provedbi projekata pristupa najčešće oslanjajući se prije svega na prijašnje iskustvo, prijašnje donatore i programe razvojne pomoći.
Tako na primjer, kada govorimo o plaćama i honorarima, korisnici potpora često kažu kako ih Europska komisija ili pojedina EU Delegacija nije opterećivala time koju vrstu ugovora potpisuju s nekim članom tima. Npr. nisu osporavali ugovor o autorskom djelu za poziciju Voditelja projekta.
Iskreno, možemo li reći da je vođenje projekta autorsko djelo? Svi ćemo se složiti kako to definitivno nije autorsko djelo, kao što ćemo se i složiti sa činjenicom da je ovaj ugovor za ovu poziciju potpisan zato jer taj ugovor ima najmanje porezno opterećenje.
Zašto nam sada npr. neko ministarstvo ili agencija zadužena za upravljanje EU sredstvima radi od toga problem, a nije npr. EU Delegacija?
Odgovor je vrlo jednostavan. U Općim uvjetima svakog ugovora uvijek su navedene dvije obaveze kada govorimo o plaćama i honorarima:
postojanje ugovora za posao koji se obavlja kao osnova za plaćanje, i
poštivanje odrednica nacionalnog zakonodavstva.
Ukratko, nije moguće da opći uvjeti predvide sve situacije u svim zemljama niti je to potrebno. Oni koji se prijavljuju za bespovratne potpore bilo kojem donatoru uvijek potvrđuju iskustvo potrebno za upravljanje projektom. Stoga se i očekuje kako nije potrebno da se sada svakome pojedinačno objašnjava koji ugovor je potrebno potpisati za koju poziciju.
Ova situacija se sve više raščišćava što se više nacionalne institucije uključuju u proces upravljanja sredstvima iz EU fondova i praćenja provedbe financiranih projekata. Ukoliko pogledate upute bilo koje institucije u Hrvatskoj koja se bavi ovim poslom, uočit ćete da je njihova pažnja usmjerena na: 1. plaće, i 2. postupke javne nabave.
Vrlo malo ima informacija o drugim segmentima provedbe projekata što je i logično jer je nemoguće obuhvatiti sve situacije, a s druge strane ovo je ujedno i indikacija koja područja očigledno traže najviše angažmana. Također, od prijavitelja se očekuje iskustvo rada u određenom sektoru ili sa ciljnom skupinom. To iskustvo predstavljeno je u prijavi prijedloga projekta i općenito je stav kako se oni koji prate provedbu ugovora ne bave vašim stručnim radom. Stručni dio posla ionako je u nadležnosti struke i često drugih nadležnih institucija.
Rekli bismo kako je sada nemoguće dovesti se u situaciju u kojoj će se određeni troškovi ugovoriti na način koji kasnije neće biti prihvatljiv. Međutim, i ovdje u praksi susrećemo veliki broj poteškoća. Naime, bez obzira na detaljne procedure ugovaranja, pregleda i pojašnjavanja proračuna, konačno je ono što se prijavi tek prilikom podnošenja izvještaja i dokumentacije kojom se određeni trošak pravda.
Jedna od čestih situacija koja je eto aktualna tema baš nedavnih radionica na temu monitoringa EU projekata je ona vezana uz sklapanje ugovora o djelu u situacijama kada je bilo potrebno potpisati ugovor o radu za određenu poziciju.
Na primjer, ukoliko u okviru projekta imate poziciju koja traži kontinuirani angažman od pola radnog vremena za gotovo cjelokupno vrijeme provedbe projekta, tada će vam trošak angažmana ove pozicije temeljem ugovora o djelu biti osporavan. Razlog tome je osnovno pitanje koje glasi: „A gdje je tu djelo?“
Ukoliko svaki dan provedbe projekta psiholog radi 4h na poslovima savjetovanja, onda taj angažman više ne predstavlja djelo već rad na pola radnog vremena. Ukoliko psihologa angažirate da održi radionicu u trajanju od tri dana, to je onda konkretno djelo koje on odrađuje za potrebe provedbe određene aktivnosti projekta.
Vodite računa kako je trošak naknada u Hrvatskoj (pretpostavljam da je slična situacija i u mnogim zemljama u regiji) prema ugovoru o djelu gotovo isti kao i onaj ugovora o radu. Ukratko, slažemo se da su nam podjednako skupi. Utoliko stoga nema razloga da tražimo načine zaobilaženje ugovaranja, osobito što se ne želimo dovesti u situaciju NE priznavanja troškova koji će u ovoj konkretnoj situaciji zbog kontinuiteta troška na mjesečnoj osnovi samo rasti.
Obzirom da nam gotovo svi izvori EU financijske pomoći omogućuju pokriće bruto troškova plaća i honorara fizičkim osobama, svakako bismo mogli zaključiti kako nema razloga da i korisnici potpora ne investiraju vrijeme potrebno za izradu politike upravljanja ljudskim resursima uključujući i jasno definiranje radnih mjesta, tipa ugovora koji se sklapaju za svaku poziciju i pod kojim uvjetima.
Želite li saznati više, svakako se uključite u neko od savjetovanja ili edukacije koje organiziram ili jednostavno pratite priče o iskustvima iz pripreme i provedbe EU projekata. Višem informacija možete saznati na www.andrejatonc.hr ili na info@andrejatonc.hr.
Comments