Ne sjećam se tko joj je poklonio vazu. Sjećam se da joj je bila važna, lijepa i posebna. U nju je stavljala cvijeće samo za posebne prilike. Samo kada ju je, u stvari, željela pokazati. Dati do znanja da joj je taj određeni stručak cvijeća posebno važan.
Cvijeće kao poklon mi je oduvijek onaj najdraži dio svakog poklanjanja. Iskreni dio pažnje. Dio poklona koji ga upravo čini poklonom. Koliko god ga birali i za koga god ga birali, uvijek zastanemo, promislimo prije nego ga odaberemo.
Među rijetkim predmetima koje smo ponijeli sa sobom nakon njenog odlaska bila je upravo njena vaza. U novom stanu imala je posebno mjesto. Na polici usred dnevnog boravka. Vidljiva svima, a opet sigurna ili smo barem mislili da je sigurna.
Vaza je rijetko ispunjavala svoju svrhu. Više smo ju glancali nego što je u njoj bilo cvijeća. Maminim odlaskom ionako je sve manje bilo cvijeća u našem domu. Prijatelji nas više nisu posjećivali. Oni rijetki koji su i dolazili više nisu donosili cvijeće. Ono se ionako nosilo njoj i za nju.
Osim velike tuge i razočaranja godine nakon njenog odlaska donijele su oskudicu. Ona je otišla jedne jeseni krajem osamdesetih, a mi smo troškove njenog liječenja osjećali još godinama. Najviše onim godinama početkom devedesetih koje su imale jako malo dobroga.
Onim godinama u kojima samohrani soboslikar sa dvoje maloljetne djece od šesnaest i deset godina nije mogao naći posla. Onim godinama u kojima su mnoge obitelji poput naše počele prodavati obiteljsko srebro i dragocjenosti. Onim godinama u kojima su se obitelji razdvajale i sve više tugovale.
Bio je topao jesenji dan kad je otac doveo Čovjeka sa crnim brčićima u naš novi stan. Sjećam se njegovog suhonjavog izgleda u sivom odijelu koje mi je djelovalo napadno. Nisam mogla procijeniti što mi više izaziva nelagodu, brčići ili odijelo koje nije ispunjavalo svoju svrhu uglađenosti.
Hodao je stanom ushićen i vrlo slobodan, kao da je sve na prodaju. Kao da može odabrati bilo što sa polica iako je bio pozvan da pogleda samo jednu konkretnu stvar. Nešto što smo bili spremni prodati u bescjenje. Nešto što je toliko bilo nevažno i nama bezvrijedno da se ja i danas ne sjećam što je to bilo.
To nešto je i taj Čovjek sa brčićima procijenio isto tako. „Nije mi to nešto!“ izgovorio je.
„No, sviđa mi se ova vaza! Nju želim!“
Pohlepnim očima gledao je nju. Maminu vazu. Stajala je kao ljepotica usred dnevnog boravka šutke nas promatrajući. Posramljene što smo u situaciji da nam Čovjek sa crnim brčićima određuje što ima vrijednost. Posramljeni što ju držimo na polici i smatramo da treba čekati bolje dane kako bi joj se divili kao što joj se on divio u tom trenutku.
Silno ju je želio. Nudio je prema našem mišljenju, za vazu, za samo jednu običnu vazu šokantno visoku cijenu. On nije znao koju vrijednost vaza ima za nas. Kako bi i znao. Ona je stajala tamo, na polici, prazna.
Stajali smo šutke. Moj otac, mlađi brat i ja. Pognute glave, posramljeni, razočarani, nespremni. Kada zlo prepozna da te je dovoljno jako ugrizlo, onda grize još jače, ne pušta. Jede i jede, i grize i ne bira. Samo traži još.
Ljepota života je upravo u tim trenucima. Kada zlo kaže: „Sada te imam! Sada si samo moj!“, a ti šutiš, skupljaš ono malo snage, stavljaš na kup one mrvice dostojanstva i odgovaraš: „Ova vaza nije na prodaju. Ona JEDINA nije na prodaju!“
Nakon što je izgovorio ove rečenice, moj otac je imao rijetko namrgođen izraz lica. Imao je još nešto. Uzdignutu glavu.
„Dobro djeco, ja sad idem ispratiti gospodina.“ izgovorio je otac i izašao iz stana u pratnji Gospodina s brčićima.
Mi smo ostali stajati šutke neko vrijeme i onda smo se primili posla. Ponovno smo čistili stan koji smo već čistili zbog dolaska Gospodina s brčićima. Sada smo ga čistili zato jer je on šetao njime. Zato jer je on dirao ono što je naše. Ono što je bilo njeno.
Ukloniti prljavštinu iz života i osjetiti barem privremeno olakšanje. Obrisati pomno tragove njegovih prstiju i ispričati se na nemaru. Plakati zato jer nema cvijeća. U njenoj kući. Na njenom grobu.
„Znam da će na mom sprovodu biti puno cvijeća, ali se brinem hoće li ga biti i kasnije. Voljela bih samo da uvijek bude cvijeća.“ bila je jedna od njenih posljednjih rečenica prije nego što je napustila naš dom, njen dom.
Svega par sati od odlaska Gospodina sa crnim brčićima iz našega stana. Svega par sati od čišćenja prljavštine koja je donijela tugu i posramljenost. Svega par sati od uzdizanja glave, moj otac se vratio.
Vratio se sa vijestima. Javila se stara mušterija kako je nazivao svoje dugogodišnje klijente. Treba preko vikenda urediti jedan frizerski salon. Veliki posao u malo vremena.
Imao je i novac jer je staroj mušteriji bilo hitno. Stara mušterija već zna da mu treba novac za materijal i nešto za unaprijed kao garancija. Stara mušterija je znala što mu sve u tom trenutku treba.
Otac je već naveliko radio to subotnje jutro kada smo se brat i ja probudili i krenuli put najveće zagrebačke tržnice. Redovna subotnja aktivnost mnogih obitelji. Razlika je samo što je ovu obitelj tu subotu, kao i mnoge subote prije i nakon toga predstavljalo dvoje djece. Djevojčica od šesnaest i dječak od deset godina. Sretni jer ponovno mogu pripremiti ručak kakav je spremala mama.
Sretni što će spremiti štrudlu od jabuka. Presretni što su kupili zagrebački pušlek. Onaj lijepi, šarmantni buket poljskog cvijeća. Isti onaj koji će baš taj vikend oplemeniti mnoge vaze i kojem će se diviti mnoge obitelji. Isti onaj koji si je ona željela, barem da joj krasi stol uz nedjeljni ručak. Samo jedan mali skromni ukras dovoljan u ljepotici vazi.
Natovareni i pomalo iscrpljeni vratili smo se noseći puno toga čega nismo imali. Svaki držeći jednu stranu velikog cekera i po vrećicu u drugoj ruci. Zadovoljni i sretni ušli smo u naš novi stan. Očišćen i prozračan, spreman da ga se samo još malo dotjera. Okiti cvijećem.
Ali život! On uvijek nosi baš to ALI! Uvijek prisutno, kako bi osiguralo nastavak priče.
Nikada nismo saznali što se dogodilo. Jesmo li jako zalupili vrata? Možda se dogodio potres? Što je to toliko snažno zatreslo policu da je sa nje pala vaza. Ona. Jedina. Posebna. Ležala je na podu u bezbroj komadića. Razbijena kao da ju je netko ljutit svom snagom bacio. Netko jako, jako ljut. Razočaran. Ogorčen. Netko tko ne želi da jedna obitelj ikada više doživi takav osjećaj nemoći. Osjećaj srama. Osjećaj izdaje.
Netko tko je odlučio reći: „NE više mojoj obitelji!“
Godine su prolazile. Vaza je ostala sjećanje na fotografijama i u obiteljskoj priči. Sjećanje koje je sve više bljedilo.
Sve dok ju ponovno nisam ugledala na društvenoj mreži. Na fotografiji poznanice koja je dijelila toplinu jesenjeg popodneva svoga daruvarskog doma.
Ona, lijepa i dalje u jednom drugom domu, u jednom drugom gradu. Drugom, toplom i dragom.
„Draga Nikolina, mogu li posuditi ovu tvoju fotografiju? Ova vaza na fotografiji ima jednu priču, obiteljsku, meni posebno važnu.“ napisala sam u komentar ispod fotografije.
„Draga Andreja, napiši mi svoju adresu da ti pošaljem vazu.“ odgovorila mi je.
Vaza je u moj zagrebački dom stigla nekoliko dana prije mog povratka sa službenog puta. Čekala me strpljivo kao što joj pristaje.
Ovu priču pišem u subotnje jutro, prije odlaska na zagrebačku špicu. Otac je već izašao, brat nam sprema doručak. Još nismo odlučili što ćemo za ručak, ali su na popisu za plac jabuke za finu domaću štrudlu. I pušlek, jedan mali lepi pušlek ružica, onih skromnih kakve je najviše voljela.
コメント