„Znaš Andreja, u odgoju nema puno filozofije. Nemoj raditi velike planove. Prema mom iskustvu najbolje je samo da slušaš što ti klinac govori.“
To su bile riječi jednog mog mentora, osobe iznimno važne za moj profesionalni razvoj. Kad smo vodili ovaj razgovor njegova djeca su već bila tinejdžeri, a moj sin još nije bio krenuo u osnovnu školu.
Kao i sve savjete, i ovaj sam negdje samo pohranila i naravno na njega zaboravila.
Josip je imao nekih osam godina kada se pojavo album sa sličicama o svjetskim čudima i znamenitostima. Marljivo je skupljao sličice i čitao priče iz albuma. Oduševio ga je Versaj i Eiffelov toranj. Čitao je o Versaju i stalno pričao njemu.
Stoga sam odlučila nagraditi ga putovanjem u Pariz. Oduševljenju nije bilo kraja. On je nastavio dalje istraživati sve o Versaju, a ja sam pomno isplanirala tih nekoliko dana tog našeg putovanja.
U tom zanosu, sjetila sam se kako bi ga još mogla dodatno iznenaditi i za prvi dan sam odabrala posjet Disneyland parku. To je bilo kao posebno iznenađenje i nisam mu ništa rekla o tome.
U avionu je Josip nastavio pričati i čitati o Versaju, a ja sam samo bila ushićena kako ću ga iznenaditi već prvi dan posjetom Disneylandu.
Osvanulo je prvo jutro našeg boravka u Parizu i mi smo veselo krenuli na naš prvi izlet. Na ulasku u Disneyland nije bila gužva i ja sva sretna što nam je tako dobro krenula koračam ususret zabavi koju park nudi.
No, moje osmogodišnje dijete je stalo pored jedne klupe i reklo da ne želi dalje. “Zašto smo došli ovdje kad ovo nije Versaj!“ negodovao je. Odjednom mu je bilo hladno, pa sam navlačila na njega i rezervnu trenirku. Uh, tek tada sam shvatila što sam napravila.
Što mi roditelji radimo u takvim situacijama. Za početak pokušavamo pojasniti. No, pojašnjavanje u trenutku razočaranja i nama odraslima nije neka utjeha. Onda krenu obećanja i za kraj naravno krene kupovanje kao oblik iskupljenja, podmićivanja, očuvanja mira, kako god to nazvali.
Na kraju smo se lijepo proveli taj dan jer smo naravno pronašli i dijelove parka sa njegovim omiljenim crtićima, uživali u vožnjama, skupim hot-dogovima i ostalim zanimacijama parka.
Bio je to divan sunčani dan početkom proljeća. Josip je zaspao čim smo sjeli u vlak za povratak u hotel. Sve u svemu bili smo zadovoljni kako smo proveli dan.
Drugo jutro probudili smo se prilično umorni i žurili na vlak put Versaja. Iako smo krenuli prilično rano već nas je dočekala velika gužva za ulazak u dvorac koja je značila sate čekanja. Uz to, vrijeme je bilo oblačno i polako najavljivalo kišu.
Jedna turistička ponuda uključivala je obilazak na način da se prvo obiđe park i popratne zgrade, a tek na kraju uđe u dvorac. To je bila zanimljiva prilika obzirom na vrijeme, ali i obećanje turističkog vodiča kako će se kasnije smanjiti vrijeme čekanja na ulaz u dvorac.
Pokazalo se to kao dobra odluka. No, uz nakupljeni umor od dana ranije, do konačnog ulaska u dvorac bili smo već prilično umorni. Točnije, ja sam bila prilično umorna.
Obilazeći park i njegove znamenitosti nisam trebala lokalnog vodiča jer je moje dijete znalo sve. Pričao mi je o mehanizmu fontane, kako je osmišljen, čemu je služio….
Kako je jačao moj umor dolaskom u dvorac, njegovo uzbuđenje je raslo. Gužva je bila ogromna i ja sam već bila luda od toga što po muzeju hodamo kao da smo na koncertu. Njega to ništa nije smetalo.
Došli smo na sam kraj obilaska koji je nudio opciju okrijepe u kafiću muzeja. Moja je želja bila da samo što prije izađemo i odemo negdje na pošteni ručak. Josip je pak bio uvjeren kako uistinu moramo još vidjeti i podrum.
Ni tada ga nisam slušala i napustili smo dvorac.
Sve u svemu smo bili zadovoljni. Pričali smo kako bi se ponovno mogli vratiti u Versaj na nekoliko dana i baš ovdje odsjesti. Istražiti ponovno dvorac i cijeli grad.
Proveli smo još jedan lijepi dan u Parizu, posjetili glavne znamenitosti, kupili dres PSG-a i sve u svemu željno iščekivali polazak za Zagreb.
U avionu smo čavrljali o dojmovima, kaj bumo ispričali dedi, kak će prvi dan škole odjenuti novi dres…. a onda je moje dijete izjavilo: „Sve je bilo OK, jedino šteta kaj u dvorcu ipak nismo sve vidjeli.“
Začudila sam se: „Kak misliš da nismo sve vidjeli? Pa obišli smo sve.“
Odgovorio je: „A ne, ipak nismo sve vidjeli. Znaš, nismo posjetili podrum! Znam, ti misliš da se tamo samo prodaje kava i suveniri. No, ja sam čitao da se tamo baš skriva veliko blago dvorca i htio sam to istražiti. U stvari, zbog tog blaga sam htio najviše i posjetiti dvorac. Da vidim kaj sve skrivaju!“
U tom trenutku mi se pola tijela odsjeklo od boli. Tek tada sam shvatila značenje poruke s početka ove priče.
Nisam više puno obećavala. Ostao je dogovor da ćemo se opet jednom vratiti.
Nakon tog iskustva svako naredno putovanje planiramo zajedno, a svaki put kad mi današnji tinejdžer kaže „Ja to nisam rekao!“ tražim da mi ponovi što je on to točno rekao i ja svaki puta shvatim koliko nisam pažljivo slušala već sam požurila zaključiti što je on htio reći.
Nema uspješne formule kako biti bolji roditelj. Postoje mnogi korisni savjeti i pregršt iskustava o kojima učim. Za sada sam uvidjela značajne učinke posvećenosti slušanju, promatranju mojih reakcija i konstruktivnom razgovoru s djetetom.
Nadam se kako će i vama iskustvo iz ove moje priče biti od koristi.
Comments