Ne znam kako vi, ali ja poludim kad mi netko kaže da se strpim! A još kad mi kažu da se samo malo strpim i da će sigurno sve biti u redu. E, to mi je potpuni poraz. Kapitulacija na najjače!
Naravno, vjerojatno jedna od najčešćih rečenica koje sam uputila svom djetetu je: „Strpi se, ne možeš sve odjednom.“
No, već neko vrijeme radim na tome da vratim unutarnji mir i usporim. Katkad sam u tome više, katkad manje uspješna. S vremenom sam naučila promatrati svoje i reakcije drugih ljudi.
Naime, shvatila sam da pokušajem da se nešto dobije „preko reda“ ili to ne ostvarujem ili ostaje i dalje potraga za zadovoljstvom u cijelom iskustvu. Nedavno sam poželjela pojesti fritule na zagrebačkom adventu. Bila je gužva i na najslađoj kućici su mi rekli da bi trebala pričekati bar 15 minuta dok ih spreme. Uspjela sam izvući veliki osmijeh dok sam u sebi vrištala i zahvaliti se. Naravno, odmah sam odjurila halapljivo do nove kućice jer sada sam već bila u krizi. Gladna sam, umirem, ne mogu čekati, zašto je tolika gužva…..
Nadam se da se razumijemo, kaj bi bila gladna. Pa da sam bila gladna, prvo bi si pojela kobasu, pa tek onda fritule. Ja sam samo htjela desert bez kojega inače mogu živjeti.
Dočepala sam se naizgled divnih fritula i progutala ih. Onda mi je bilo zlo. Osim kaj vjerojatno nisam disala dok sam ih jela, nije mi smetala niti činjenica da mi se unutarnji dio fritula nije baš činio pečenim. Posljedica te moje žurbe je bio jedan jako loš osjećaj. Od lošeg fizičkog osjećaja težine i nadutosti do razočaranja u svoj postupak. Što je meni u tom trenutku stvarno značilo 15 minuta? I tako brojim već danima…i pritom vježbam strpljivost u različitim situacijama.
Propuštam da me „preteknu“ ovi što hodaju po cesti iza mene i dahću mi za vrat. Namjerno propustim bar jedu osobu dok čekam u redu tijekom ovih blagdanskih gužvi. U stvari, za sve što radim, a ono neće, napravim pauzu ili pustim.
Zahvaljujući tome sam osvijestila da mogu reći: „Ne mogu sada. Umorna sam. Možete malo pričekati.“ Odrađujem zadatak po zadatak. Svaki puta kada se zaletim, stanem i razmislim što bi napravila osoba koja je uvijek smirena, ne žuri i sve stigne. I onda polako, pratim taj ritam. Rekli bi moji dragi Komižani: „Alo, pomalo!“
Upravo se spremam na plac, idem u kupovinu za novogodišnju večeru. Veselim se sresti mog suseda Danijela koji će i ove godine strpljivo čekati u redu za kiselo zelje. Naime, ima na Dolcu neka teta koja ima tak dobro kiselo zelje i listovi tog zelja su naprosto ultra predivni za sarmu. Niti jedna druga kumica na Dolcu nema takvo zelje. Danas će kod te gospođe biti jedan jako veliki red. Moj Danči neće imati vremena za kavu jer će ga „potrošiti“ za čekanje u redu. No, ja sam odlučila donijeti nam kavu i podružiti se sa prijatelom dok čeka u redu za kiselo zelje. Ove godine naprosto ne mogu odoljeti tom iskustvu!
Želim vam veseli novogodišnji doček! Ukoliko ćete biti umjereni u novogodišnjoj noći, možda vam niti neće biti do sarme prvog dana u novoj godini. Osim ukoliko istu ne nosite na skijanje.
Neka nas podari obilje strpljivosti u narednoj godini! Živjeli!
Comments