Planinarenje kao inspiracija i prostor za razmišljanje o životu se nastavlja. Stoga dijelim s vama novo planinarsko iskustvo sa poukama za sretniji život i uspješnije poslovanje.
Iza nas je vikend sa predivnim vremenom. Divno je vidjeti toliko puno ljudi u prirodi. Nekima je to rutina, a nekima je bio izlazak nakon dugo vremena. Svi oni će se danas osjećati zdravo umorno, opušteno i bistre glave. Jednostavno, dan nakon boravka u prirodi je drugačiji.
Nakon dugo vremena planinarila sam u nedjelju. Iako sam krenula ranom zorom, gužva je bila neizbježna. Moja planinarska prijateljica i ja dijelile smo razmišljanja o nedavnim planinarskim iskustvima i taman u raspravi o tome kako je za planinarenje važno pomno birati društvo jer inače zapneš u šumi s nekim udavom, ili kaskaš za nekim ili čekaš nekoga, vučeš i sl., našle smo se u ogromnoj gužvi.
Pouka broj 1: „Pažljivo biraj društvo za životne i poslovne avanture. Budi izbirljiva i ne pristaj na osrednje ponude.“
Bile smo na pola puta planinarske staze duge 4,5 km. Taman na odmorištu. Raspravljajući dalje o važnosti koga uključuješ u svoju malu družinu na putu koji ti je značajan, ugledala sam djevojku koja je krenula drugom stazom.
Gledamo moja pajdašica i ja kako ona laganim korakom odlazi stazom na kojoj nema nikoga. „Što misliš, možda je vrijeme i da se mi odvojimo od mase?“ Mislim, staza nas vodi prema drugom planinarskom domu, malo udaljenijem, ali svejedno. Naš cilj nije samo doći do vrha, ovdje smo prvenstveno da bi uživale u prirodi. Imamo vremena, hrane i vode. Uostalom, od zime nismo iskusile neku značajniju avanturu.
Pouka broj 2: „Budi hrabra skrenuti s puta. Put kojim ide većina nije nužno i tvoj put do vrha.“
Dok je prva staza bila suha i tvrda, nova staza koju smo odabrale bila je ugodna za hodanje, mekana. Put je vodio dijelom kroz šumu, dijelom kroz cestu kojom smo stigle do uređenog odmarališta na samom potoku. Našoj sreći nije bilo kraja. Odmor uz naranče i čokoladu sa zvukovima ptičica i potoka, i mir, samo mir. „Gle, pa tu je i onaj slap o kojemu smo pričale neki dan da bi ga trebale pronaći!“
Pouka broj 3: „Na putu do vrha uživaj u malim radostima koje susrećeš. Nagradi se odmorom i uživanjem u onome što voliš.“
Skakale smo preko potoka, istraživale što se sve krije u tom malom, mirnom kutku i uživale u suncu.
Vrijeme je bilo da krenemo dalje sa penjanjem prema vrhu. Odjednom smo se našle na kraju puta sa oznakama. Kuda dalje? Usred šume smo i znamo da je jedini put samo se nastaviti penjati. Ne možemo naći ništa što bi ukazivalo na planinarsku stazu, pa odabiremo put koji nam se čini najlakši za hodanje. Situacija ne postaje ništa bolja. Uspon je sve veći. Put kojim napredujemo je sve strmiji. Sve je više prepreka na putu i pomalo nas hvata panika da smo stvarno pretjerale u ovoj avanturi. Shvaćamo da nam trebaju češći odmori, pa svako malo zastajemo, gledamo oko sebe ne bi li ugledale neki znak. Šalimo se na račun starijih planinara koji su nam pričali kako kombiniraju različite staze i od svakog penjanja do vrha osmišljavaju novu avanturu.
Moja prijateljica kaže da vidi tri srne. Prvo je pomislila da su psi, sada je sigurna da su bile srne. Šalimo se na njen račun priviđanja dok smo u šumi jer joj to nije prvi puta.
Znamo da smo blizu kraju puta. GPS nam također na to ukazuje, ali i dalje smo same. Lutamo i sada već puzimo koliko je teren strm.
Pouka br. 4: „Malim koracima napreduješ. Stalnom brigom da ti je teško i da si pogriješila ne možeš naprijed. Snaga je u mislima koje te pokreću na akciju.“
Čujemo auto, znamo da smo blizu ceste. To nam daje snagu za posljednji finiš. Naprosto nevjerojatno, od kuda sad tolika snaga na samom cilju! Konačni skok činio se lagan kao i onaj preko potoka. Polako nastavljamo šetnju do planinarskog doma kao da prije 20 minuta nismo bile u očaju kako nam se ovo dogodilo i da li to možemo.
Dolaskom na konačno odredište zaključujemo kako ta gužva nije za nas te je vrijeme da se bolje opremimo dobrim termosicama i svojim toplim napitcima kako ubuduće ne bi morale čekati u radu za kavu i čaj. Dobra je ekipa i atmosfera oko nas, ali jednostavno mislimo da možemo bolje.
„Što ćemo sljedeći put?“
„Hoćemo na onu stazu od zimus po kojoj su nas vukli penzići? Sad mi se ta staza više ne čini tako zahtjevnom. Mislim da nam je bila teška jer se nismo dovoljno odmarale.“
Pouka br. 5: „Na putu do vrha, kada ti je najteže, stani, udahni, pogledaj oko sebe i podsjeti se što želiš, zašto radiš to što radiš.“
Po povratku u Zagreb, shvatile smo da nam je ostalo još puno vremena od predivnog dana. To je tek bila sreća! Još toliko toga možemo raditi danas!
Pouka br. 6: „Na putu do vrha, iskoristi slobodno vrijeme za daljnji rad na stvarima koje voliš.“
Ushićenje nakon povratka doma bilo je još veće. Gdje smo bile, kako smo se odvojile, potok, ptičice, kako ćemo mi to, gle srna, dobro da smo smazale čoksu, trebamo kupiti termosicu, hej ljudi, koji dobar osjećaj! Gle, aplikacija na mobitelu pokazuje da samo prešle ukupno 6,2 km na putu do vrha. To je 1,7 km više od planiranog puta, a na kraju se nije činilo toliko daleko.
Pouka br. 6: „Slavi uspjehe i hvali se!“
Možda će se tvoj uspjeh nekome činiti kao prosjek, možda ćeš nekoga potaknuti na akciju, a svakako će biti najviše onih koji će imati opravdanje zašto ti možeš, a oni ne mogu. Svejedno. Ono što je važno, ti određuješ što je tvoj uspjeh, što te čini sretnom i kojim putem ideš do vrha!
Comments